- Pružiti priliku mladima poruka je koju poput mantre političari u Hrvatskoj ponavljaju već godinama, no ona je u stvarnosti zapravo posve ironična – kaže Eva Pemper (32) iz Klokočevca kraj Bjelovara, jedna od onih obrazovanih mladih ljudi koji su napustili Hrvatsku i priliku potražili u bijelom svijetu.
Nakon što je završila studij te u četiri godine rada u struci u nekoliko tvrtki u Hrvatskoj skupila značajnu količinu gorkog iskustva, prije tri godine otišla je u inozemstvo. S diplomom zagrebačkog Agronomskog fakulteta, danas je uspješna enologinja i radi u velikoj i uglednoj vinariji u Novom Zelandu.
Obiteljsko kupinovo vino
– Neopisivo sam žalosna što sam morala otići i što nisam u svojoj domovini mogla ostvariti ono što sam oduvijek sanjala, a to je nastavak obiteljske proizvodnje kupinova vina, zbog čega sam i završila smjer voćarstvo, vinarstvo i vinogradarstvo. Hrvatsku obožavam i ona je jedino mjesto gdje želim živjeti, no sve s čim sam se ovdje u Novom Zelandu u kratkom vremenu susrela je predobro – napisala je prije dvije godine na blogu ne krijući oduševljenje novom životnom sredinom. Dodala je da su ljudi fenomenalni, pristupačni, dragi i ljubazni te da je timski rad ono što se najviše cijeni.
– Poslom sam prezadovoljna, tehnologija i proizvodnja su na vrhunskoj razini i ovdje ću puno naučiti. Mogućnost za napredovanje je velika, jako se cijeni trud i to vam nitko ne može oduzeti – napisala je u hipu.
A oduševljenje je i danas jednako snažno.
– Moj stav da je dolazak ovdje najbolja stvar koju sam mogla napraviti svaki se dan iznova potvrđuje. Novi Zeland je predivan, a prirodne ljepote nadnaravne, ovo je doista raj na zemlji – ističe.
Nakon dvije godine rada, dodaje, dobila je promaknuće i sada je u timu ljudi koji su glavni u proizvodnji vina i koji o svemu odlučuju. Presretna je, kaže, to je ono što je htjela i što normalan svijet pruža ambicioznim osobama kakvom se smatra.
Muči me nostalgija
– Ako to zaslužite marljivim radom, onda i napredujete. To je ono što mi Hrvatska nikada nije pružila – ističe odvažna mlada žena otkrivajući nam i da je stekla drage prijatelje te da ima divnoga dečka.
– Sada imam i stalno prebivalište, a sljedeći korak je državljanstvo za pet godina, što ne znači da se nikada neću vratiti u Hrvatsku. Možda jednoga dana i hoću, ali zasad sam ovdje i to je to – poručuje odlučno. S današnje pozicije, iskustvo rada u Hrvatskoj čini joj se kao ružan san.
– Kada se prisjetim da sam u jednoj tvrtki radila čak šest mjeseci bez plaće i da ni danas za svoj rad nisam dobila ni kune, dođe mi zlo – ističe Eva. Očekivano, na dalekom Novom Zelandu muči je nostalgija i najviše joj, kaže, nedostaje obitelj koja joj je i pružala najveću potporu u odluci o odlasku.
– No, dolazim doma u posjet, a moji će doći ovdje, pa je sve u redu i živi se – vedro zaključuje.
>>Nismo pomišljali otići iz Hrvatske, no razočaranja su se gomilala
>>Je li u Kanadi doista bolje, može li se do posla lakše u Irskoj?
He, he ovako SDP vidi borbu protiv nezaposlenosti mladih. No, poticanje iseljavanja nije samo problem što mladi odlaze, već u tome što odlaze stručni i sposobni, a ostaju poslušni i podobni... To je smrt za Hrvatsku...