Miroslav Rožić bio je kratko član HSLS-a, onda 15 godina član HSP-a, da bi posljednjih sedam godina bio u HSS-u. Unatoč nekadašnjem dojmu aktivnog saborskog zastupnika u čak tri mandata, posljednjih godina toliko se povukao iz političke arene da je njegovo imenovanje glasnogovornikom Izbornog stožera pravaške Domovinske koalicije bilo višestruko iznenađenje te ne čudi što su zaredala mnoga pitanja – otkud on sad opet među pravašima, zašto je napustio HSS, čime je to Krešo Beljak kao novi šef HSS-a prelio njegovu čašu...
Zašto ste napustili HSS i čime je to Krešo Beljak kao novi predsjednik te stranke prelio vašu čašu?
Ja sam potpuno svjetonazorski izgrađena osoba i svoje svjetonazore nisam nikada želio mijenjati samo zato što to čine stranke čiji sam član. I HSP i HSS sam napustio u situacijama kad su se te stranke mijenjale, da ne kažem, kad su izdale svoje političke programe i zanemarile svjetonazorska načela na kojima su se ti programi temeljili. Dakle, “pravašima” sam se vratio u trenutku kada je HSS napustio demokršćanski svjetonazor, a pravaši se vratili svojim korijenima. No sad sam samostalni, nestranački intelektualac koji se pridružio Domovinskoj koaliciji. Znači, zasad nisam član nijedne od pet stranaka koje čine tu koaliciju.
No, Beljaku se ipak neki dan u izjavi omakla nekadašnja HDZ-ova Domoljubna koalicija, umjesto sadašnje SDP-ove Narodne.
To se dogodilo zato što Krešo Beljak može biti član i jedne i druge koalicije, ovisno o tome tko više nudi.
Nezadovoljna je i Marijana Petir. Očekujete li da bi i ona mogla izaći iz stranke ili se vodi mišlju – još ću se malo strpjeti, iz Bruxellesa se sve ovo lakše podnosi, pa ću onda ja preuzeti HSS?
Marijana Petir je “izabrala” Beljaka za predsjednika HSS-a. Bez njezine podrške on ne bi pobijedio na izbornoj skupštini. Zato ne mogu komentirati njezine buduće poteze jer njezine poteze nisam razumio ni tada, a pogotovo ne mogu sada.
Iako ste sedam posljednjih godina bili u HSS-u, nestali ste iz javnog života. Gdje ste bili, što ste radili...?
Bio sam kod kuće, s obitelji, pokušavajući nadoknaditi nenadoknadivo, jer sam u 15 godina intenzivnog političkog rada u HSP-u obitelji bio posvetio premalo vremena. Uz to puno sam čitao i razgovarao sa svojim prijateljima o filozofiji, umjetnosti, sociologiji, povijesti i mnogim drugim temama koje su me oduvijek zanimale, a za njih nisam imao vremena.
Na povratak među pravaše pozvao vas je Ante Đapić. Kako to da ste se vas dvojica pomirila?
Ne možemo se miriti ako se nismo svađali. Ja sam napustio stranku zbog razloga koje sam objasnio u odgovoru na prvo pitanje. Ako pak Ante može pobijediti svoju taštinu i zvati me nakon osam godina, onda moram i ja pobijediti svoju, i odazvati se pozivu, i saslušati ga.
Manolić je rekao da je 1991. uoči ubojstva Ante Paradžika održan sastanak Tuđmana, Đapića i Šuška na kojem je Šušak kazao: “Tko se mača laća, od mača i pogiba”, a onda je Paradžik ubijen. Đapić tvrdi da tog sastanka nije ni bilo. Čijoj ste “istini” skloniji vjerovati?
Manolić laže, i što je još gore, kleveće Đapića. Da sam na Đapićevu mjestu, tužio bih ga za klevetu, ali kako je naše sudstvo “brzo” u takvim tužbama, vjerojatno Manolić ne bi doživio presudu.
Predvodit ćete listu Domovinske koalicije u 6. izbornoj jedinici. Što su programski temelji te koalicije?
To su sloboda, jednakopravnost, kršćanski svjetonazor, solidarnost, kultura, socijalna sigurnost, pravda te borba protiv izumiranja hrvatskog naroda, dužničkog ropstva i zarobljavanja države od strane tajkunske oligarhije i njihova klijentelizma. Ukratko, nacionalna obnova i razvoj kroz uspostavu ljestvice moralnih i etičkih vrijednosti te znanja, obrazovanosti i rada kao istinskih vrijednosti na kojima treba počivati hrvatsko društvo.
Na predstavljanju te koalicije rekli ste da pravaši žele osujetiti “eutanaziju viešestranačke demokracije koju pripremaju HDZ i SDP”. Znači, vjerujete da će predizborna kampanja biti farsa u režiji tih dviju stranaka, a zapravo nam se iza brda valja njihova velika postrujanska koalicija?
Da, formalna ili neformalna, ovisno o rezultatima izbora i uspjehu tzv. “reformskog trećeg puta”, ma što god to značilo.
Mostovci su pak razotkrili Karamarka.
Karamarka nije “razotkrio” Most, nego su obavještajne i ine službe još jednom u Hrvatskoj zloupotrijebljene za političke obračune.
Je li Karamarko onda za vas krivac ili žrtva?
Nije ni jedno ni drugo. Sve što se s Karamarkom događalo treba staviti u odgovarajući politički, društveni, psihološki, emocionalni i moralni kontekst. Nije uspio ostvariti HDZ-u očekivanu uvjerljivu pobjedu na izborima, a onda je vukao neke, u političkom smislu pogubne poteze kako bi to nadoknadio. Prva glupost, dovođenje na vlast tzv. nestranačkog premijera, potpunog anonimusa za kojeg je upitno koji mu je jezik materinski, hrvatski ili “američki”. Onda se odrekao najbližih suradnika u HDZ-u koji su mu omogućili dolazak na čelo stranke, u očajničkom pokušaju uspostave kakvog-takvog kompromisa s ljudima iz Mosta, koji su ga od prvog dana željeli maknuti pa su zato i izmislili tzv. nestranačkog premijera. To ga je potpuno dezavuiralo kao lidera. Zaoštrio je ideološki sukob s kriptokomunistima i time učinio nemogućim stvaranje neformalne “velike koalicije” te kasnijeg uvođenja “dogovorne demokracije” u hrvatski politički život. Time je ugrozio interese financijsko-tajkunske oligarhije koja ima ambicije potpuno ovladati gospodarskom, društvenom, kulturnom, a posebno političkom scenom na način koji Amerikanci zovu “zarobljavanje države”. Imao je brojne i opasne neprijatelje na gotovo svim razinama, a nije se znao s time nositi pa je bilo samo pitanje vremena kada će mu iskopati nešto čime bi ga mogli kompromitirati i zamijeniti ga svilenim konfekcijskim političarom koji će lako plasirati na hrvatsko političko tržište i koji neće postavljati “suvišna” pitanja o nacionalnim interesima. Ukratko, Karamarko je bio slab lider i netalentirani političar s putrom na glavi, ali ga to ne čini ni krivcem, pred zakonom, ni žrtvom, nego jednostavno gubitnikom.
Nakon Plenkovićeva dolaska na čelo HDZ-a razbijena je dojučerašnja koalicijska suradnja HDZ-a i HSP-a AS. Što mislite, zašto se HDZ odrekao pravaškog partnera?
Zato jer je na čelo HDZ-a došao čovjek koji potpuno mijenja smjer stranke. Milanovićev brat blizanac po političkoj karijeri i svjetonazoru, eurobirokrat bez tradicionalnog i kulturnog identiteta, kozmopolit i globalist, protivnik suverenosti nacionalnih država, ateist ili agnostik na čelu demokršćanske stranke. Ukratko, protivnik pravaškim ideološkim i političkim uvjerenjima. HDZ-ovi stranački birokrati, uhljebi, vijećnici i zastupnici na svim razinama, od općina pa sve do Sabora, slijede ga kako bi zadržali svoje pozicije pa su se zato odrekli pravaškog partnera.
Predsjednik ste Dinamova Nadzornog odbora. Što kažete na to da su u napisima o naručitelju navodnog atentata na Dinkla Cvitana svi prepoznali Zdravka Mamića, a čak se i on sam prepoznao?
Član Izvršnog odbora Dinama bio sam 10 godina i svih tih 10 godina bili smo prvaci Hrvatske i na to sam silno ponosan. Zlonamjernima na znanje, to su dužnosti koje su volonterske i ne postoji naknada ili plaća za njihovo obnašanje. Zdravko Mamić se nije sam prepoznao, nego su mediji to insinuirali pa smo mu mi, njegovi prijatelji, savjetovali da to demantira na mjestu odakle su te insinuacije, po našem mišljenju, i potekle.
Ako se jednog prijatelja sumnjiči da krši zakon i etiku, a drugi mu prijatelj, zbog pozicije u istražnom ili pravosudnom sustavu, dojavljuje upozorenja i time omogućava da izbjegne istragu i suđenje, nije li to kršenje zakona i etike?
Kada bi se tim upozorenjem omogućilo izbjegavanje istrage ili eventualnog suđenja, onda bi to doista bilo nedopustivo kršenje etike i vjerojatno zakona. Međutim, to vaše pitanje je potpuno hipotetsko jer ni ja, a vjerojatno ni vi, ne znamo o kakvim je to informacijama bila riječ.
>> Domovinsku koaliciju sad čini šest stranaka, no bit će ih još
Hss - ovog novog vođe Beljaka ponasanje i pogledi su puni neceg neodredenog kao da mu je netko napravio veliko zlo.