Pitate me kako gledam unatrag na svoj životni put? Da, zaista su me pogodile sve balkanske vjetrometine, kao što bi se nekad reklo, od Đerdapa pa do Triglava. Mišljenja sam da sam samo jedan od mnogih koji se našao na tome trnovitu putu, koji nije samo moj, već naš. Ako ima nešto što bih mijenjao, to je da nikad ne bih sa svojih dječačkih četrnaest godina otišao iz obiteljskog gnijezda, od svoje braće, sestara, oca, majke i svojih jarana. Zbog tog ranog odlaska jedino žalim što su mi ukrali najljepši dio mladosti, posebno kad sam poslije toliko godina poštenog rada i truda doživio da me pred samu mirovinu pošalju na cestu – kaže nam Mehmedalija Meša Alić (56), umirovljeni rudar koji se nagledao posljedica zla za stotinu života, a ne za jedan.
Borio se protiv sustava
Neposredno je svjedočio dvama velikim pokoljima u razmaku od 50 godina, onom u Hudoj jami u Sloveniji, zemlji u kojoj živi, i onom u Srebrenici u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je rođen. U Srebrenici je pokopao dva rođena brata, a u Hudoj jami, u koju su partizani 1945. pobacali više od 1400 tijela pobijenih poslijeratnih žrtava, prvi je 2008. godine ugledao kosti, otkrio tu desetljećima skrivanu masovnu grobnicu i borio se protiv sustava koji je pokušao zataškati istinu. Možda bi ga sustav i zaustavio, možda bi iskapanja i prestala da iz mračnog rova nije iznio pletenice ženske kose skinute s lubanja i pokazao ih javnosti.
Mehmedalija je rodom iz Grujičića, sela tridesetak kilometara udaljenog od Srebrenice. Dolazi iz brojne, siromašne obitelji. Zarana je osjetio kako se ljudi dijele. „Nisam mogao razumjeti kad mi je otac pokušao objasniti pojmove narodnosti. Jer, ako smo nazivani muslimanima, zašto je on onda u vojsci bio neopredijeljen? Zašto su nam se podsmjehivali zbog nošnje? Zašto su nam krali slova iz imena? Moj je brat umjesto Hajro uvijek nazivan Ajro. Huso je bio Uso. Na sve smo bili naviknuti i morali smo vjerovati da smo neki narod, koji je naš dragi heroj drug Tito zaboravio u vremenu i prostoru. Kad smo u školi učili čitati, s vremenom se dalo pročitati i između redova, da s redovima nešto nije uredu. Zbog slogana ‘ravnopravnost svih naroda i narodnosti’ Drina će se još dugo, dugo stidjeti, jer ona je vjekovni svjedok. Ona najbolje zna čija joj je nedužna krv i zbog koga često vodu mutila“, zapisao je u svojoj autobiografskoj knjizi „Nitko i ništa“, koju je objavio 2013.
Kad ga pitamo za neko razdoblje života ili događaj o kojem nerado govori, upućuje nas da odgovor potražimo u toj knjizi.
– U njoj sam sve rekao – kaže.
S 14 godina, u kolovozu 1976., otac Ibrahim šalje ga u Sloveniju, u školu za rudara, tada toliko traženog zanimanja da su iz slovenskih rudnika dolazili regrutirati mladiće iz BiH.
„Pokazaše nam u Tuzli prelijepe prospekte o sanjanom životu, o prelijepoj deželi ispod Alpi. Više desetaka nas, Titovih pionira, poslaše vozom iz Tuzle do varošice Kisovca. Nikada nisam zaboravio dolazak u dvorište starije dugačke zgrade, na čijoj je fasadi stajala tablica s ispisom: Kisovec 15. S njezine desne strane još jedna duga zgrada, ali na kat, a između njih betonski, čekićasti znak, ispod koga je crnim slovima ugraviran rudarski natpis: Srečno!“, zapisat će.
Tri godine kasnije u ruci ponosno stišće diplomu na kojoj piše da je postao rudarski kopač. Radio je u rudniku i zasnovao obitelj. U ljeto 1991. godine, putujući s ljetovanja na Rabu prema Bosni, osjetio je čudnu atmosferu. Počeli su, pomislio je, puhati neki crni vjetrovi, a on, kao i većina običnih ljudi, nije vjerovao da će doći do rata.
– Posebno sam bio u zabludi po pitanju Bosne i Hercegovine jer sam je uvijek doživljavao kao neku baštu u kojoj se svi dobro osjećaju – priznaje.
Vratio se u Sloveniju i sa strepnjom čekao vijesti iz domovine. Brat mu je pisao da su u Srebrenicu stigli „unproforci“ i da će ih oni štititi, tako da se ne mora brinuti. Oba su mu brata poginula.
„Zašto nam ubiše voljenog brata, dušu od čovjeka, kojeg su voljeli i poštovali i svi Srbi koji su ga znali. A neki dželat, proklet bio, uzeo je sebi za pravo da ga ponizi, da se na njemu iživljava, da mu prije smrti nanese takvu paklenu bol zbog koje bi svaki čovjek zaželio da se nikad ne rodi. Zbog tih skotova i zlotvora kojima je dozvoljeno da se i danas poslije toliko godina nekažnjeno još uvijek iživljavaju nad srebreničkim jetimima, počinje svakom normalnom čovjeku život da se gadi. Na tom mjestu je čovječanstvo pod vodstvom svjetskih moćnika palo na ispitu života, a bez uspješnog popravnog ispita, ni Bog ni priroda neće im dati napretka. Za lijek protiv virusa zvanog genocidni eksperiment, na poligonu zvanom Srebrenica, na pragu dvadeset prvog stoljeća u vremenu vrtoglavog tehnološkog napretka, ljudski rod morat će platiti visoku cijenu“, zapisat će nakon obilaska memorijalnog centra u Srebrenici.
Oko mene počeo je pakao
Igrom sudbine, upravo je Mehmedaliju 2008. godine, kao najiskusnijeg u poduzeću, zapao zadatak da osigurava ulazak u Barbarin rov u Hudoj jami. Poslovođa mu je rekao da ode do rudnika Laško za koji je znao da je zatvoren od 1992. godine, kad se ugasila proizvodnja ugljena. Objasnili su mu da je stigao neki dopis iz Sekretarijata za istraživanja poslijeratnog groblja koji traži da se istraži dio zapuštenog rudnika zbog sumnji da se na toj lokaciji dogodio zločin sredinom 1945. O tome ništa nije znao pa je počeo istraživati na internetu. Svjedočanstva preživjelih na koja je naišao zgrozila su ga. Podsjetila su ga, kaže, na svjedočenja preživjelih Srebreničana. Počeo je slagati mapu, a sa svakim novim isprintanim listom hvatala ga je sve veća jeza. Izradio je plan za sigurno otvaranje zidane pregrade 360 metara od ulaza u rudnik kako bi se moglo doći do vertikalnih jamskih okana u koje su pobacane žrtve, zabetonirane i zasute stometarskim čepom.
Kad ga pitamo što mu je u tim trenucima prolazilo kroz glavu, upućuje nas opet na odlomak iz knjige.
„Oko mene počinje istinski pakao. Svuda vidim na desetke ostataka cipela, kaiševa, crvene žice za vezanje. Ubrzo na lijevoj strani u kanalu ugledah kostur čovjeka na čijim su nogama još bile cipele. Kad sam došao bliže i pogledao prema njegovoj glavi, nisam se uplašio od kostura, ali onako otvorena usta, ostala na izdisaju, oslikavala su svu bol i patnju. Bio je to jeziv smrtonosni krik. Oko mene se sve okretalo, kao da me napao roj pčela. Istrula odjeća kao šarolike mrlje prelijevala se po stravičnom hodniku. Škljocam fotoaparatom, žurim ponovo naprijed birajući mjesto gdje da stanem nogom. Ponovo skelet u sličnom stanju. Slike se ponavljaju narednih stotinjak metara. Sve se događa kao u snu. Koncentracija plinova raste. Preda mnom ruševina s desne strane. Pokušam proći lijevo, a onda kao skamenjen zastah jer pod svojom nogom vidim nogu zatrpanog skeleta, a ispred crna rupa kao usta pakla“.
GALERIJA Pogledajte kako su presudu Mladiću dočekale žene u Srebrenici
Pronašao je, prisjeća se, i srebreni privjesak s likom Majke Božje Bistričke s djetetom u naručju. Neka tijela izgledala su kao da su bila prekrivena gašenim vapnom, onako bijela i s očuvanom kožom.
Vijest o otkriću zločina u Hudoj jami 3. ožujka 2009. godine šokirala je slovensku javnost, a reakcije su se kretale od pretpostavki da su to „neki hrvatske ustaše i srpski četnici, kojima je po kratkom postupku presuđeno“, do toga da su to „slovenski domobrani, žene i djeca“. Mehmedalija je noću sanjao kosti, a danju ih je iskapao. Na kraju podignute kosturnice na betonskoj pregradi naslikao je lik rudara u prirodnoj veličini i postavio ga kao čuvara jame. Nailazio bi i na pletenice kose, slične onima koje su nosile njegove sestre i majka. Kako su stručnjacima za brojenje žrtava trebale samo kosti, pletenice je počeo skupljati iz poštovanja, a kad ih je pokazao javnosti, počeo je pritisak na njega i zahtjevi da zašuti.
Iako je slovio kao rudarski stručnjak, 2011. godine proglašen je tehnološkim viškom, devetnaest mjeseci prije umirovljenja. Za njega na radnom mjestu vođe projekta nije više bilo mjesta, iako je imao dvije kćeri na fakultetu, sina u osnovnoj školi, ženu koja je 2010. godine kao invalid ostala bez posla, gluhonijemu sestru u Bosni... Počela je borba za preživljavanje i obranu minimuma dostojanstva. Uspio je izboriti pobjedu na sudu za radnička prava u Ljubljani i 2013. godine odlazi u zasluženu mirovinu. Dodatna satisfakcija bilo mu je odlikovanje što mu ga je 2014. godine dodijelio predsjednik Slovenije Borut Pahor. U jesen te iste godine, poslije više od 22 godine života sa statusom „izbrisanih“, Slovenija mu pod pritiskom Europske unije šalje rješenje za odštetu zbog izgubljenog statusa državljanstva.
– Čovjek nije mrlja na papiru da se može izbrisati – prokomentirao je Mehmedalija Alić o čijem je životu nedavno snimljen film „Rudar“ redateljice Hanne Slak, koji se prije nekoliko mjeseci počeo prikazivati u kinima. Glumi ga hrvatski glumac Leon Lučev.
– Ne vidim ga kao moj film, nego kao naš jer smatram da smo se svi podjednako dužni boriti za istinu, ma koliko ona bolna bila. Želim da ga pogleda što više ljudi i da shvate njegovu poruku – kaže nam Mehmedalija, koji je u domu u Zagorju ob Savi, u središnjoj Sloveniji, gdje živi, dočekao i presudu srebreničkom krvniku Ratku Mladiću. – On je monstrum koji se rijetko rađa. Način na koji se dopušta negirati zločin, a od osuđenih zločinaca praviti heroje, pokazuje da smo u velikoj moralnoj krizi iz koje se neće moći izaći još desetljećima.
Čuvar sjećanja
Ostaje nam vječita borba protiv zla i izgradnja puno zdravijih društvenih odnosa. Na prvom mjestu mora biti čovjek. Sunce nam nitko ne može uzeti. Ne može jer nas sve grije i nikada neće postati ni srpsko, ni hrvatsko, ni bosansko, ni slovensko, ono će vječito ostati naše! – kaže.
Prošle godine dočekao je i ukop mlađeg, gluhonijemog brata koji je pronašao mir pokraj starijeg.
– S njihovim mezarima i moja je duša danas mirnija. Svake godine dolazim na dženazu u Potočare, a u Tuzli posjećujem svoju gluhonijemu sestru, koja od majčine smrti prije 13 godina živi sama. Pitanje je hoće li nakon spaljenog ognjišta, ubijenog muža, ubijene dvojice braće i gubitka svih bližnjih s kojima je živjela, raseljenih 150 kilometara od kuće, za nju rat ikad biti završen? – ogorčeno će.
Nastoji, dodaje, živjeti voleći i vjerujući u ljude. Ima dvije kćeri i sina te dva unuka. Nakon odlaska u mirovinu odlučio je ispuniti si jednu želju iz djetinjstva vezanu uz rodno selo na lijevoj obali rijeke Drine.
– Nas desetak dječaka uvijek smo maštali da imamo bar jedno malo nogometno igralište. Nažalost, nikada ga nismo imali. U moje spaljeno rodno selo vratilo se nekoliko obitelji. Diljem svijeta u ovih dvadesetak godina izrodilo se nekoliko stotina potomaka, a danas u selu živi samo jedan jedini dječak. Svi mi koji smo uspjeli preživjeti vraćamo se u obilazak svojih zgarišta. Odlučio sam, dakle, urediti igralište, a uz njega podići spomenik za 51 žrtvu, od kojih je 29 mojih Alića. Želio sam na tom djeliću zemlje urediti zajedničku avliju na kojoj ćemo moći osjetiti toplinu naših ognjišta. Mjesto na kojem ćemo se susretati, gdje će srca plakati za bližnjima i radovati se živima. Za nas tu rođene ratne rane nikada neće zarasti do kraja. Smatram da i taj jedan dječak koji živi u selu zaslužuje imati igralište – kaže.
Od 2014. godine do danas trideset je puta putovao od Zagorja ob Savi do Srebrenice i nanizao 336 radnih dana. Radove financira iz mirovine i uz pomoć mještana. Trudi se dovršiti započeto pa da na proljeće sljedeće godine ispuni svoj dječački san. Kao što je rudar što ga je naslikao čuvar Hude jame, tako je i Mehmedalija riješio biti čuvar sjećanja na neka ljepša vremena na svojem ognjištu.
Pogledajte i video: Ovo su mjesta koja baš nitko ne smije vidjeti preko Google Mapsa
slovenija i hrvatska jedine jos nisu provele lustraciju, izgleda da ni ne namjeravaju.....zato i ne cude postupci sumskih bandita i njihovih sljedbenika....