Kažu da u mladosti svaka rana manje boli i da je baš tada sve lako. Ana Kovačević, 22-godišnja majka Frančeska (2), ne bi se s tim složila. Umjesto bajkovite životne priče, ova djevojka iz Kneževa u Baranji svakodnevno vodi istinsku bitku za opstanak.
- Rođena sam u Osijeku gdje sam odrasla uz mamu i očuha. Kao i svoj djeci život mi je tekao bezazleno, svojim tokom. Ako je i bilo nekih trzavica i teških situacija, ja ih nisam osjećala. U takvoj, djetetu poprilično spokojnoj atmosferi, završila sam Srednju poljoprivrednu školu, a potom upisala i poljoprivredni fakultet. No, moji su se snovi uskoro u potpunosti promijenili - prepričava nam Ana.
Kao i svaka mlada osoba i ona se, posve prirodno, zaljubila. Nevino i otvorenog srca uživala je u romansi koja joj je promijenila život.
- Ostala sam u drugom stanju i odlučila zadržati dijete, no ubrzo se sve zakompliciralo. Dobila sam bakteriju ureaplazmu koja izaziva pobačaj pa sam fakultetske klupe i predavanja morala zamijeniti bolničkom sobom na odjelu za patologiju trudnoće. Za dobrobit moje bebe bila sam spremna učiniti sve pa i odustati od škole - iskreno će mlada mama. U to vrijeme još uvijek je vjerovala da se, kad voliš, sve može posložiti onako kako treba. Međutim, otac djeteta nije bio zainteresiran za ovakav životni scenarij te je od malenog Frančeska digao ruke onog trena kad ga je priznao.
No priča bi, nažalost, bila posve uobičajena da nije dobila još nesretniji nastavak. Frančesko je obolio, bronhitis, infekcije, alergije i respiracijske krize svijesti samo su djelić onoga što je snašlo tek rođena dječaka. Slabokrvnost i nesvjestice bili su dodatni razlog za majčinu brigu.
- S obzirom na to da nisam mogla raditi prvih godinu dana, dječji doplatak mi je pokrivao troškove njegova liječenja. Kasnije sam se financirala radeći u vinogradu, sezonski dakako, ali uspijevala sam Frančesku osigurati ono najpotrebnije. Poslije toga posla za mene više nije bilo. Takva je situacija u Baranji! Posla jednostavno nema! - objašnjava 22-godišnjakinja. Svjetlo na kraju tunela za nju je bio Danijel Preksavec, dečko kojeg je zavoljela i koji je, iako nije biološki, pristao biti otac djetetu. No, Anina obitelj nije se složila s kćerinim izborom partnera te je morala otići od kuće.
- Nismo imali gdje pa smo ušli u jedan potrošeni, državni stan koji nije imao struju ni sanitarni čvor. Te dvije sobe i kuhinjica nama su bili sve na svijetu. Da nas ne kazne, poslali smo zahtjev Vladi Republike Hrvatske da nam dopusti, kratko, biti u njemu. Dok ne nađemo posao. No, odgovorili su da moramo izaći van ili ćemo u protivnom kazneno odgovarati. Stajali smo pred zidom, a onda nam je susjeda ustupila svoj stan u kojem po dogovoru možemo biti do proljeća. Da zaštitimo dijete i ne smrznemo se - priča Ana Kovačević.
Malena obitelj iz Kneževa tako i dalje živi od 300 kuna dječjeg doplatka. Ana i Danijel posao traže već mjesecima i svaki se dan nadaju da će im se netko uzvratiti poziv i ponuditi im bilo što. Danijel se razumije u popravak računala pa tu i tamo privatno zaradi "kunu-dvije". Dovoljno da kupe nešto namirnica. Njihovo dijete iz dana u dan sve je bolesnije, a do bolnice u Osijeku ne može. Odvedu ga samo kad netko od susjeda krene put grada pa im ustupi mjesto u automobilu. Njihov strah sve je veći...
Novac nemaju, dječak nema krevetić pa spava na madracu na podu. Zbog dosadašnjih poteškoća postao je alergičan na brašno, mlijeko i sve ono što je lako kupiti malom zaradom.
U toj, bezizlaznoj situaciji javili su se i Večernjem listu čiji su im zaposlenici, kao i članovi udruge Umijeće življenja, olakšali prošle blagdane.
- Dobili smo odjeću, hranu, pomagala za dijete, pelene, kreme i šampone te nešto novca. Dovoljno da ne strahujemo da ćemo preko zime ostati bez struje - zahvalna je obitelj iz Kneževa. No što dalje? Za dostojanstven život spremni su pregaziti cijelu Hrvatsku i promijeniti mjesto prebivališta, a dok se ne dogodi, bilo kakav pozitivan pomak, raširenih ruku primat će bilo kakvu pomoć - u vidu hrane, odjeće, obuće ili namještaja.
Svašta ovdje piše. Prije svega ukoliko nemaju novaca za život postoji ustanova koju je država smislila za takve situacije i koja ne daje puno ali ovi ljudi bi zsigurno moli ostvariti makar 1.200,00 kn, a ukoliko je dijete bolesno možda bi mogli na to ostvariti od 350,00 pa sve do 1.250,00 kn ovisno o težini i vrsti oštećenja u istom centru za socijalnu skrb. Mnogi su to već ostvarili. Nije puno ali koliko god ako je redovito i uz istu onu pomoć dobrih ljudi pomoglo bi. Tko tu ne odrađuje dobro svoju ulogu?