Hrvatska je u svibnju s Kinom potpisala Memorandum o suradnji u okviru kineske globalne inicijative o izgradnji novog puta svile “Jedan pojas, jedan put” na marginama foruma “Pojas i put za međunarodnu suradnju” održanog u Pekingu. Taj važan korak naprijed u hrvatsko-kineskim odnosima mogao bi pomoći da odnosi zadobiju oblik složenije ekonomske suradnje. Odnosi Hrvatske i Kine dva i pol desetljeća su prijateljski i trgovinski, a u idućim godinama mogli bi postati i mnogo korisniji za Hrvatsku u području ulaganja kineskog kapitala. Kako to mislim?
Ova Vlada, za razliku od ranijih, mora misliti kako brzo iskoristi promjene koje je pokrenula kineska ekonomska ofenziva na Europu. Kineski COSCO, željeznice Srbije, Grčke i Češke 2014. otvorile su novi prometni pravac od Pireja do Češke. Slovenija razgovara s Mađarskom o gradnji pruge od luke Kopar do Budimpešte dok je Srbija nakon dugih i teških pregovora potpisala s Kinom sporazum o gradnji brze pruge Beograd – Budimpešta. Ta pruga trebala bi biti dio pruge koja ide od luke Pirej, koja je u većinskom kineskom vlasništvu i ima stratešku poziciju u globalnoj kineskoj ekonomskoj diplomaciji “Jedan pojas, jedan put”, do Soluna i Skoplja. Izgradnja novih prometno-trgovinskih koridora, industrijskih i logističkih centara u susjedstvu, a koji su u funkciji rasta povezanosti između Azije i Europe, ima potencijala poboljšati međunarodne ekonomske i geoprometne prilike Hrvatske u bliskoj budućnosti ili ih smanjiti. Hrvatskoj je geografija puno toga dala i trebamo biti zahvalni za to, ali isto tako moramo biti sposobni pametnim politikama unaprijediti geoprometnu vrijednost zemlje.
Kinezi imaju uzrečicu “ako želiš biti bogat, sagradi put”. Kineski predsjednik Xi Jinping 2013. javno je predstavio projekt novog kopnenog puta svile u Kazahstanu, a u Indoneziji koncept “Morskog svilenog puta za 21. stoljeće”. Kasnije su oba koncepta ujedinjena i nazvana “Jedan pojas, jedan put”, na kineskom: yi dai yi lu što je u skladu s idealom globalizacije o oblikovanju svijeta kao jednog mjesta. “Pojas” je kopneni ekonomski put od Kine do središnje Azije u pravcu Europe dok se “put” sastoji od više morskih ruta od Kine do istočne Afrike i Europe te završava u Veneciji. Danas su za sudjelovanje u toj kineskoj megainicijativi “zajedničkog rasta” s pomoću trgovine, visoke tehnologije, ali i cigle i morta, odnosno novih prometnih pravaca, uz 68 zemalja Azije, Europe i Afrike, zainteresirani SAD, Japan i Južna Amerika. UN, MMF, Svjetska banka, WTO i EU podržavaju izgradnju “Jednog pojas i jednog puta”, čija vrijednost se procjenjuje na više od tisuću milijardi, kao priliku za novu, bolju globalizaciju koja će donijeti više koristi mladima, ženama, malim poduzetnicima, zemljama u razvoju kao i razvijenim ekonomijama.
Kina već četiri godine snažno financijski podupire provođenje “Pojasa i puta” koji predsjednik Xi Jinping zove “čuvarom globalizacije” i čiji se ciljevi razlikuju od rasta ekonomskog nacionalizma u Europi i Sjedinjenim Državama. Fond puta svile raspolaže s 40 milijardi dolara za promicanje privatnih i državnih ulaganja duž “Pojasa i puta”, a Peking je najavio dodatnih sto milijardi dolara. Glavni savjetnik fonda američki je državljanin, a fond podupiru i Azijska infrastrukturna investicijska banka (AIIB) kojoj je nedavno Moody’s Investors Service dao najvišu moguću ocjenu što pokazuje da AIIB pod vodstvom Kine slijedi najbolje međunarodne standarde multilateralnog razvojnog bankarstva. Sada se vidi koliko velike su bile laži protivnika AIIB-a. Mnogo projekta već se provodi i za deset godina “Pojas i put” trebao bi postati dostojan nasljednik drevne mreže putova svile, a Hrvatska među onim zemljama koje su iskoristile tu novu fazu jačanja ekonomske međuovisnosti Europe i Azije za rast radnih mjesta i plaća.
Globalna ekonomska sila
U usporedbi s 1992., kada je Kina priznala Hrvatsku, možemo vidjeti golemi i stalni razvoj Kine, no u Hrvatskoj je tada kao i danas postojala jedna konfuzija i nezainteresiranost za ekonomsku obnovu i transformaciju Kine koja joj je omogućila da danas ima više utjecaja na ekonomiju svijeta i Europe nego u bilo kojem drugom trenutku u modernoj povijesti. Kineski veleposlanik u Hrvatskoj Hu Zhaoming predstavio je hrvatskoj javnosti, uz svoje ključne ciljeve: unapređivanje bilateralnih i multilateralnih odnosa, uključivanje Hrvatske u AIIB i orijentaciju na snažniju javnu diplomaciju o postignućima Kine u području visoke tehnologije, ekologije, inovacija i ulaganja. Ne vjerujem da ćemo se ikada svi složiti oko intenziteta suradnje Kine i Hrvatske, no treba imati na umu da nužnost izgradnje dubljih ekonomskih odnosa s Kinom i Azijom nije pitanje bilo koje vrste nagovaranja. Taj ekonomski pravac pojavljuje se sam po sebi značajan zbog važnosti koju Kina ima u svjetskoj ekonomiji. Kineska tehnološka stručnost sada je usporediva s onima naprednih svjetskih gospodarstava.
Kina sudjeluje u gradnji dvaju blokova nuklearne elektrane Hinkley Point C u Somersetu, a nada se i poslu gradnje nove nuklearne elektrane u Velikoj Britaniji gdje bi se koristila kineska nuklearna tehnologija Hualong One. Prošle godine 135 milijuna Kineza putovalo je u inozemstvo, a očekuje se da će ta brojka do 2020. narasti na 200 milijuna. Kina je glavni trgovinski partner 123 zemlje, a SAD njih 64. Kina ima kapacitete da podrži svoje ciljeve bez obzira na izazove kod kuće. Kineski rast zadnjih je godina bio usporen, ali je u prvom tromjesečju 2017. rast BDP-a bio 6,9 posto, više nego prošle godine. Problem joj je dug koji raste i postoji mogućnost da do 2018. dosegne 300 posto BDP-a. Za Hrvatsku, koja ima otvorenu ekonomiju ovisnu o situaciji u svijetu, bitno je brže uključivanje u izgradnju novih gospodarskih mreža s Euroazijom jer je to politika u kojoj već sudjeluje njezino susjedstvo i Europska unija. U lipnju 2016. EU je usvojio ”Elemente za novu strategiju EU o Kini”, kako bi Unija postala još povezanija s Kinom u idućih pet godina. Taj dokument i “Jedan pojas, jedan put” dijele ideju o snažnijem spajanju euroazijskog kontinenta s pomoću trgovine, investicija i kontakta među ljudima kako bi Unija i Kina zajedno odgovorile na nove izazove u ekonomskoj međuovisnosti svijeta. Pored prijateljstva s Kinom, u Europi postoji i bojazan da se “Jedan pojas, jedan put” ne pretvori u sredstvo za “istovar” viška kineskih kapaciteta u npr. čeličnoj i drugim industrijama. Kina će u ovoj godini proizvesti više sirovog čelika nego 2016., blizu 900 milijuna metričkih tona, od čega će sama potrošiti 87 posto. Kina je oboje: najveći svjetski proizvođač čelika i potrošač. Domaća potražnja u porastu je zbog velikih ulaganja u infrastrukturu što pokazuje da razvojne politike vodstva Kine usmjerene na povećanje domaće potražnje i razvoj zapada i juga Kine funkcioniraju.
‘Ina diplomacija’ i opća suradnja
Od 1992., kada je ministar vanjskih poslova Kine Qian Qichen otvorio zgradu veleposlanstva Kine u Zagrebu, Hrvatska ima priliku razvijati svoju vlastitu diplomaciju prema Kini. Od 2013. ta je politika određena i s pogledom EU na Kinu te gubljenjem ovlasti potpisivanja trgovinskih sporazuma, međutim nema te članice koja svoje odnose s Kinom vodi jedno preko europske diplomacije. Predsjednik Franjo Tuđman posjetio je Kinu u lipnju 1993. i prvi je predsjednik iz jugoistočne Europe koji je imao neposredne razgovore s najvišim kineskim vodstvom. U Pekingu je govorio i o Marku Polu kojem je Kina 2011. sagradila u gradu Yangzhou muzej i pozvala bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da ga otvori. Zbog toga su talijanski mediji napali talijansku diplomaciju da loše rade svoj posao, a Zagreb prozvali za prisvajanje Pola. Veze Hrvatske i Kine ne mogu se razvijati jedino kao tržišne transakcije oslobođene od kulturnih veza i ljudi koje povezuju te dvije zemlje. Uostalom, ekonomija i politika završavaju kao povijest, a umjetnost kao vječnost zato je razgovor hrvatske i kineske diplomacije nezamisliv i bez Maksima Mrvice koji je poznat mlađoj generaciji Kineza i Kineskinja preko brojnih nastupa, sviranja na EXPO-u i snimanju spota za Olimpijske igre u Pekingu.
U razgovorima o zdravstvenoj suradnji ime Andrije Štampara (1888.–1958.), hrvatskog stručnjaka za epidemiologiju i preventivnu medicinu, mora biti spomenuto. Liga naroda poslala je Štampara u Kinu gdje je savjetovao kineske vlasti (1933.–1936.) o tome kako organizirati javno zdravstvo u ruralnim područjima. Hrvatsku diplomaciju prema Kini od 1992. do 1999. nazvali smo u knjizi “Kina na Balkanu” “Ina diplomacijom” budući da je Ina, tada još samo hrvatska, svojim dugim poslovnim vezama s kineskom naftnom kompanijom SINOPEC te svojim kadrovima bitno utjecala na uspostavljanje i razvoj hrvatsko-kineskih odnosa. Hrvatsko veleposlanstvo u Pekingu otvoreno je uz pomoć Ine, a prvi veleposlanik Hrvatske u Pekingu bio je Andrija Kojaković (1992.–1995.) koji je do odlaska u Kinu bio jedan od direktora u Ini. Pliva je imala predstavništvo u zgradi hrvatskog veleposlanstva u Pekingu, a hrvatski diplomati sugerirali su joj da za bolje rezultate otvori proizvodnju u Kini s kineskim partnerima. Prema odluci novog vlasnika Pliva nema predstavništvo u Pekingu. Bivši premijer Ivo Sanader je u Kini 2005. potpisao Zajedničku izjavu o uspostavi partnerstva o općoj suradnji između Hrvatske i Kine. Pozvao je kineske poslovne ljude da ulažu u luku Rijeka i nizinsku prugu. Ti isti projekti nude se i danas.
Koji su mogući razlozi za to? U Hrvatskoj političari i građani nisu naviknuti na brze promjene, atmosfera novog je slabašna, nema novca ni hrabrosti za velike projekte, a kada i ima, onda se razvlače godinama kao LNG terminal na Krku. Stanje bez promjena moto je feudalnog društva, a ne modernog kapitalizma. Kada bi Hrvatska, na primjer, stvarno do 2027., kako to planira ministar Oleg Butković, izgradila novu luku na Krku i novi most koji bi trebao imati četiri prometna traka, a ispod prugu za teretni i putnički promet, to bi pomoglo razvoju zemlje na strateški način. Taj fantastičan projekt čini se idealnim za realizaciju kroz inicijativu “Jedan pojas, jedan put”. Hrvatska je bila prva zemlja u regiji koja je s Kinom dogovorila partnerske odnose u svim područjima od međusobnog interesa, prva koju je 2009. posjetio tadašnji kineski predsjednik Hu Jintao na poziv predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića. Tim posjetom Kina je pokazala veliku naklonost prema Hrvatskoj koju predsjednici svjetskih sila u pravilu posjećuju, boli me to reći, u sklopu regionalnih turneja po jugoistočnoj Europi. Krajem 2014. Luka Ploče ugovorila je prvi koncesijski posao Hrvatske s kineskom korporacijom China National Building Materials Group Corporation (CNBM) koja je pristala osigurati prekrcajnu i drugu opremu za novi terminala za rasuti teret luke Ploče vrijednu oko 40 milijuna eura u zamjenu za poziciju glavnog operatera tog terminala za koji će plaćati i koncesiju 45 godina. CNBM je početkom srpnja započeo opremanje terminala čija je prva faza gradnje pred završetkom. Vrlo je vjerojatno da će suradnja s CNBM-om usmjeriti kinesku robu za srednju Europu na luku Ploče i unaprijediti joj poziciju na regionalnoj karti luka. Globalne kineske brodarske kompanije imaju snage osigurati kontejnerski promet, financirati gradnju novog terminala i pruge, plaćati koncesiju i ulagati u daljnji razvoj.
Rizici kineskog kapitala
Hrvatska je do 2015. bila relativno pasivna prema europskim kineskim inicijativama, no svejedno su je Philippe Le Corre i Jonathan Pollack u studiji “China’s Global Rise: Can the EU and U.S: Pursue a Coordinated Strategy?” (2016.) za Brookings stavili u grupu onih zemalja koje su prisiljene pozdraviti kineska ulaganja “što ih stavlja u slabiju poziciju u branjenju suštinskih vrijednosti. Kina je zbog toga u mogućnosti osloniti se na Mađarsku, Hrvatsku, Srbiju i druge partnere srednje i istočne Europe da razblaži sadržaj EU izjava kritičkih prema vanjskopolitičkom ponašanju Kine.” I na ovom primjeru možemo lijepo vidjeti tu kontradikciju, dosta prisutnu u akademskim i drugim krugovima zapadne Europe, da su kineska ulaganja u jugoistok i jug Europe “geopolitička”, a u glavne ekonomske sile Europe “ekonomska”. Više je razloga za to, no glavni je, čini mi se, da visokorazvijene ekonomije EU žele ovaj dio Europe zadržati u svojoj ekonomskoj orbiti kao i nastaviti zarađivati od trgovinskog i drugih oblika posredništva između Kine i Balkana. Složili se mi oko toga ili ne, ali ako postoji neki rizik za zemlje jugoistočne Europe od sudjelovanja u “Pojasu i putu”, onda je to prije svega rizik od neumjerenog zaduživanja za nove mostove, pruge i luke, a ne geopolitičke ambicije Kine. Najlošije bi bilo shvatiti Kinu jedino kao novog bankara na tržištu kapitala bez obzira na to što su kamate Kineske razvojne banke i EXIM banke na kredite tri, pa i dva posto i više ne traže državne garancije.
Hrvatska je visoko zadužena zemlja i povoljnije joj je da novu infrastrukturu gradi s pomoću fondova EU koji nude veliki postotak nepovratnih sredstva, no problem je što su procedure složene i duge i što ta sredstva nisu dovoljna za velike razvojne projekte koji joj hitno trebaju. Razvoj se mora osjetiti u novčanicima ljudi odmah, ne 2050. jer je već počela velika seoba u zemlje koje znaju napraviti razvoj. Za Hrvatsku bi, uz koncesije i privlačenje direktnih kineskih ulaganja, jednako bitan cilj trebao biti razvijanje partnerstva s kineskim poduzećima u izgradnji infrastrukture u jugoistočnoj Europi. Takve ambicije imaju i Srbija i Slovenija. Hrvatska smatra da je u području gradnje autocesta i energetskih postrojenja konkurentnija od drugih zemalja u regiji. Skladgradnja je dobila početkom 2016. višemilijunski posao da za kinesku kompaniju China Road&Bridge Corporation (CRBC) i radi vrlo zahtjevne tunele na prvoj dionice autoceste Bar – Boljare u Crnoj Gori.
Koristi za Hrvatsku
Razvijanje bilateralnih veza s Kinom je važno, no već nekoliko godina takvi odnosi više nisu dovoljni za dinamičnije ekonomske odnose s Kinom zato što njezine inicijative “16 plus jedan” i “ Jedan pojas, jedan put” imaju široku multilateralnu bazu i idu daleko iza tradicionalne bilateralne suradnje. Na terenu to znači da treba poznavati i priznati interese drugih država jugoistočne i srednje Europe prema Kini. Okretanje u tom smjeru od Hrvatske traži nove vještine ostvarivanja ekonomskih interese s više partnera, spremnost za zajedničko planiranje razvoja i dijeljenje ekonomskog rasta te postavljanje ciljeva tako da nije potrebno slaganje oko svih pitanja. Stanje naglašenog ekonomskog multilateralizma ostat će norma aktualnih međunarodnih odnosa, bez obzira na neke promjene u ponašanju Amerike u području slobodne trgovine koje nisu ubile globalizaciju nego su čak bile korisne jer su ubrzale suradnju Europe i glavnih ekonomskih sila Azije. One zemlje u Europi koje vode diplomaciju “svih horizonata” imaju od nje i značajne ekonomske koristi. U okviru kineske diplomacije “16 plus 1” Mađarska je postala središte za turizam, u Poljskoj je tajništvo za pomorska pitanja, plus neka druga tijela multilateralne suradnje, dok je Srbija, u koju je Kina do sada uložila pet milijardi dolara i planira još toliko, postala središte za koordinaciju svih infrastrukturnih projekata. Grad Beograd također se uključio s više projekata u “Jedan pojas, jedan put” koji je usmjeren i na suradnju gradova. Zagreb bi mogao projekt izgradnje metroa pokušati realizirati i kroz fondove “Pojasa i puta”. Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović već su pokazali kako su im inicijative “Jedan pojas, jedan put” i “16 plus 1”, koje se nakon summita održanog u Suzhou krajem 2015. razvijaju u sinergiji, važne. Hrvatska je u Rigi 2016. potpisala sporazum o suradnji s Kinom na području luka i lučkih industrijskih parkova što je u skladu s Deklaracijom iz Rige kojoj je cilj snažna suradnja morskih luka Jadrana, Baltika i Crnog mora i riječnih koridora. Predsjednica Hrvatske je u Pekingu 2015. predstavila hrvatsko-poljsku inicijativu Tri mora: Jadran – Baltik – Crno more kao projekt blizak s ciljevima “Jednog pojasa i jednog puta”.
Hrvatska teško može imati ulogu lidera u sjevernom dijelu pomorskog puta za 21. stoljeće s obzirom na ambicije Letonije i Poljske, no zato joj se otvara prostor za istaknutiju ulogu u onom dijelu “Pojasa i puta” koji prolazi pored jadranske obale i završava u Veneciji budući da ima neke važne prednosti u odnosu na slovenske, talijanske, crnogorske i albanske luke. Rijeka je najkraći i najjeftiniji put robe iz Azije na tržište srednje i zapadne Europe, jedno od najdubljih pristaništa u Europi i geografski je dublje u Europi od Pireja i Soluna. Hrvatska ima dovoljno preduvjeta da svojim jadranskim lukama osigura lukrativno mjesto unutar pomorskih ekonomskih koridora “Jednog pojasa, jednog puta”. Jedino bi otvaranje geopolitičke krize između Hrvatske i Slovenije, nakon arbitražne odluke, moglo predstavljati geopolitički rizik za “Jedan pojas, jedan put”.
Devedeset posto trgovine između Azije i Europe, bez obzira na nove željezničke veze Kine i Europe, odvija se kroz Sueski kanal, najviše preko luka Hamburg i Rotterdam, a premalo toga prometa prolazi kroz hrvatske luke. Važnost pomorske trgovine neće oslabjeti zato što su, uz sve subvencije, troškovi vlaka dva puta veći od troškova dopreme robe teretnim brodovima. Potrebno je napraviti projekte gradnje novih hrvatskih teretnih luka, modernizirati postojeće te sve na efikasniji način povezati s kopnenim koridorima “Pojasa”, posebno sa središnjim kopnenim koridorom koji prolazi vrlo blizu Hrvatske. Nakon ulaganja u takve projekte, koji da bi dobili sredstva Fonda puta svile trebaju biti društveno prihvatljivi, prijateljski prema okolišu i financijski stabilni, moguće je računati na znatne koristi od novog vala ekonomskog povezivanja Azije i Europe.
