Umjereno pušim i znam da to nije zdravo. Ali, ove slike kojima su sada u Hrvatskoj oblijepljeni svi duhanski proizvodi neukusne su, glupe i uvredljive. Pogotovo jedna. Upozorenje o štetnosti pušenja za djecu u okolini pušača pojačano je fotografijom žene s bebom u naručju. Dakle, svatko će pomisliti da se radi o majci. Prstima one iste ruke kojom drži dijete, ta zločinka drži i upaljenu cigaretu, uz glavu djeteta.
Ali, kreatorima kampanje ni to nije bilo dovoljno. Ona istodobno ispuhuje dim ravno u lice bebe koju drži u naručju. Naravno, dijete se krivi od plača i otima se zagrljaju majke mučiteljice i ubojice.
Ponavljam, ne pada mi na pamet omalovažavati štetnost pušenja po zdravlje. Također, podržavam svu zakonsku regulativu koja nepušačima pruža zaštitu od štetnog i mnogima neugodnog i smrdljivog dima. Ali, sve se to može i bez vrijeđanja pameti i ljudi koji puše. I zašto se baš na pušače diže najveća hajka, kao da su najveće štetočine društva i kao da su cigarete jedina i najveća opasnost za zdravlje?
Sve takve kampanje, osim brigom za zdravlje svakog pojedinog pušača, opravdavaju se i brigom za dobrobit društva slijedom ove logike: pušači se razbolijevaju, a liječenje bolesnih ljudi državu skupo košta. Prema tome, zbog pušača smo svi siromašniji i nesretniji.
Pitanje nije ni novo, ni originalno, ali postavit ću ga. Zašto se karoserije automobila, osobito onih najjačih jurećih mašina koje se obijesno daju u ruke mladim i neiskusnim vozačima, ne oblijepe slikama zgaženih tijela, razmrskanih glava, slomljenih udova, ljudi i invalidskim kolicima i lijesova okruženih uplakanom rodbinom žrtava automobilskih nesreća? No, ima i većeg licemjerja u toj silnoj brizi oko suzbijanja loše i po zdravlje štetne navike pušenja.
O njemu se nikada ne govori, zato što među onima koji propisuju antipušačke zakone i naručuju ovakve kampanje, ima licemjernih ubojica na čija bi čela trebalo nalijepiti slike tumora, rana, posljedica moždanih i srčanih udara i lijesova u kojima se pokapaju njihove žrtve.
Mislim na one koji stvaraju i brane svijet u kojem je od čovjeka važniji novac i profit, koji propovijedaju dogmu slobodnog tržišta prilagođenog u potpunosti onima koji imaju, da dobiju još više, ostavljajući one koji nemaju bez nade, slomljene i pregažene.
Jer, nikotinski dim je kamilica prema otrovu koji se raširi čitavim tijelom čovjeka u trenutku dok mu priopćavaju da je dobio otkaz ili da mu je smanjena plaća. Ne postoje, ili se ne publiciraju, studije koje pokazuju koje sve štetne kemijske procese u tijelu pokreće plava koverta s rješenjem o ovrsi. Ljudi ne padaju mrtvi u takvim trenucima, baš kao što ni pušači ne padaju pokošeni s cigaretom u ruci.
Ali, svaka takva situacija polako, tiho i sigurno čovjeku skraćuje život. To se zove stres. Ali, ne onaj kratkotrajni, koji, tako kaže i medicina, može imati i pozitivne učinke na organizam i koji pokreće instinkt za obranom ili izbjegavanjem neposredne opasnosti. To je nešto što desecima i stotinama tisuća ljudi trajno visi nad glavom. To je kronični strah pred bankomatom od saznanja o blokiranom računu. To je hladan znoj od svakog susreta s poštarom na vratima, tjeskoba od koje se čovjek malo odmori tek nedjeljom, jer tog dana pošta ne dolazi.
Znanstvenici kažu da postoji malo dokaza o povezanosti stresa s obolijevanjem od raka i tumora. Ali, u najmanju se ruku slažu da organizam u takvom stanju pruža dobrodošlicu takvim i mnogim drugim bolestima. Svaki priručnik o borbi protiv dugotrajnog ubojitog stresa čovjeku će preporučiti da poradi na uklanjanju uzroka tih anksioznosti i onoga što ga ugrožava. Upravo zato najopasnijim i najubojitijim stresom nazivaju onaj bez rješenja na vidiku. Imao sam jednom priliku biti promatrač na terapeutskoj seansi s bolesnicima psihijatrijskog odjela jedne naše bolnice.
Terapeut je vodio pacijente kroz meditaciju u kojoj je svatko trebao zatvoriti oči i u sebi vizualizirati priču koju im je pričao. Priča je, ukratko, išla ovako. Hodate kroz gustu šumu i šikaru. Onda nailazite na stazu koju slijedite. Ona vas dovodi do morskog žala. Ulazite u more. U pijesku nalazite školjke. Vadite ih s dna i otvarate, sve dok u jednoj od njih ne nađete biser. To je trebalo simbolizirati potragu za skrivenim unutarnjim blagom vlastitog uma i duše, a pacijenti su trebali verbalizirati kako su se osjećali, o čemu su razmišljali i na koji su način u sebi vizualizirali te ponuđene slike.
Nikada neću zaboraviti priču žene koja je ispričala kako ju je more zvalo da produži prema pučini, da se prepusti, nestane i utopi i tako se oslobodi svih svojih nagomilanih tjeskoba i depresije. A onda, rekla je, prije nego što će potonuti, pomislila je da bi se ipak trebala vratiti prema obali i ponovo potražiti onaj biser jer se sjetila da bi možda mogao biti skupocjen i da bi ga mogla prodati i otplatiti kredit. Ne znam od kakvog je poremećaja osobnosti i psihe bolovala ta žena. Ali sasvim sam siguran da ima mnogo ljudi za čije se bolesti i nesreće vrlo točno može odrediti lijek, odnosno točan iznos novca koji im nedostaje da bi se opet osjetili vrijednima u društvu, zadovoljnima i sretnima u vlastitom životu. Ali, za to još nismo čuli da bi se ljudima na recept izdavao novac, opraštali dugovi, ukidale ovrhe. Jer novac i profit je svetiji i zaštićeniji od njihovih života.
Kažu da je to populizam kada se pojedinačni slučaj nekog “malog” čovjeka, upropaštenog i skrhanog ekonomskim okolnostima i nemilosrdnim zakonitostima “slobodnog tržišta”, uspoređuje s krahom nekog velikog koncerna.
Nažalost, političke elite, podjednako i one liberalne i one konzervativne, ni ne posežu za takvim populizmom, ali je zato dobrodošlo populističko talambasanje o nacijama i njihovim krvlju okupanim svetinjama. U isto vrijeme licemjerni masovni ubojice nade i života ostaju zaštićeni monstruoznim iznosima svojih nenaplativih dugova. A ti, sirotinjo, plaćaj i ne plači.
>>Poslodavac može zabraniti maramu, ali samo ako zabrani i križ i druge simbole
>>Naši poslodavci neće braniti nošenje vjerskih simbola...
