Hoće li se efekti porezne reforme preliti na one na koje bi uistinu trebali te podići plaće i spustiti cijene, ovisit će o dobroj volji poduzetnika. Jednako kao što građani žrtvuju dio svoje slobode (i zarade, putem poreza i doprinosa) i prenose je na državu da bi zauzvrat dobili sigurnost i zaštitu, tako bi i poslodavci trebali dio rasterećenja od davanja na dobit i dohodak podijeliti s onima koji za njih stvaraju novu vrijednost.
Jedan od najjačih argumenata uopće se ne svrstava u sferu solidarnosti, nego neumoljivih zakona tržišta: ponudu i potražnju u kojoj je jezičac na vagi trenutačno na strani radnika – njih nema, a poduzetnici ih trebaju kao kruh nasušnji. Ne dogodi li se to, crni trend u kojem se zatvaraju restorani i kafići jer u njima nema tko raditi, odumiru obrti, a naručene brodove pod državnim jamstvima nema tko graditi, nastavit će se – akcelerativno.
Govoreći jučer studentima o svojoj poreznoj i proračunskoj viziji, ministar Marić napomenuo je kako je rebalans proračuna trebao biti čista tehnikalija da, eto, nije iskrsnula jednokratna, izvanredna okolnost s Uljanikom i jamstvima.
Nije Uljanik uskrsnuo ljetos. Državna su jamstva lanjski snijeg koji se sad, doduše, krenuo topiti, a milijarde će se utopiti ne u nastavku proizvodnje i plaćama radnika koje besramno optužuju da su i oni kao dioničari loše upravljali iako su bili potpuno lišeni bilo kakve stvarne upravljačke moći, nego – na računima banaka. Prvih je 48 milijuna eura otišlo Mađarima.
Nakon što je naplatu dijela jamstava pokrenuo OTP. Njih ne zanima naš proračun. Kad se lančana reakcija nastavi, vrlo bi lako moglo doći do ispunjenja one “osnovne” uloge proračuna za koju je ministru rekao njegov profesor, a on je jučer prenio studentima: da učini sve jednako nezadovoljnima.
Ne znamo hoće li epilog dočekati Marić kao ministar koji s novinarima vodi dijalektičke rasprave o tome hoće li “ministrirati” do daljnjega ili do kraja mandata. Šekspirijansko “biti ili ne biti”, “ići ili ne ići” koje se ovih dana postavlja nakon glasina o transferu u Adris – potpuno je pase. To su pitanje i javnost i ministar trebali postavljati lani. Kad je u najvećoj krizi ikad ministar financija trebao biti ključna figura, a on se zbog korporativne prošlosti u Agrokoru morao praviti – mrtav.
Vjerujem jedino u "reforme" koje ce nastati kao plod rezanja troskova ove preskupe drzave (a planirani troskovi su 6.5% veći za 2019g). Sve ostalo je kozmetika kakva se prodaje već desetljećima. Uhljebima i proračunskim narkomanima dobro a nama u privatnom sektoru ostaje kiseli osmijeh ili put pod noge u tuđinu. Reforme ćemo najlakše prepoznati kad Markov trg bude pun demonstranata iz javnog sektora.