Ako promatramo današnjeg prosječnog ljevičara, rekli bismo da tu više nema iskre. Malo što može zapaliti njegovu maštu, malo što ga može otjerati na barikade. Kada se pojavio Obama, svijet je s entuzijazmom pozdravio prvog crnog američkog predsjednika. Međutim, on nije uspio rasplamsati žar kod svojih ljevičarskih obožavatelja, nije pokazao idealizam. Umjesto da tablicu vrijednosti podigne za oktavu više, on nam je ponudio jadne prizore potpisivanja sporazuma s totalitarnim mulama Irana i komunističkim diktatorima Kube. Bilo bi utješno pomisliti da je to uradio zato što voli muslimane ili komuniste, ali nije tako. Sve je to učinjeno zbog nekoliko lukrativnih trgovinskih ugovora.
Slično je bilo i s notornim Tsiprasom, koji je brzo razočarao svoju ne tako malobrojnu pastvu. U zamjenu za obnavljanje snage europske ljevice i prkosa banksterima iz ECB-a, ponudio je nove ugovore o otplati grčkog duga s Europskom komisijom i MMF-om. Mnogi naš ljevičar još uvijek vida rane pred ovim ponižavajućim prizorom. Pretpostavljam da mnogi od njih više i ne tragaju za novim idolom, jer bi to značilo samo novo razočaranje. Ljevica je očito u moralnoj krizi. Kao da ih je stigla vlastita kletva. Naime, zar nije ljevica bila ta koja je snagu svojih argumenata crpila iz optužbi da su njihovi protivnici tek sluge niskih poriva, koje vodi samo brutalni ekonomski interes? Nisu li svi drugi bili tek „sluge kapitala", a oni jedini moralna vertikala u svijetu brutalne pomame za materijalnim bogatstvom? A sada – pakt s đavolom, glavnice, kamate i truli dilovi s najmračnijim režimima današnjice?
Ili, pogledajmo upravo objavljene rezultate Natječaja za potporu neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. Sretni dobitnici ovogodišnje potpore Ministarstva su isti kao oni lanjski, kao i oni preklani. Naime, sve su to listom portali radikalno lijeve orijentacije, koje u Hrvatskoj ukupno čita otprilike pet pari očiju bez sjaja. Da nema ovog natječaja pitanje je bi li itko u Hrvatskoj i znao za njihovo postojanje. Njihovi tekstovi se ne prepričavaju, njihove ideje ne uznemiruju nikog, njihove stavove opovrgava puka mijena dana i noći; njihova najvjernija publika je vjerojatno ona koja sjedi u žiriju Ministarstva kulture za dodjelu poticaja tzv. nevladinim medijima. Razlog ovako otužne reputacije ljevičarske propagande u nas opet je lova. Novac i vlast, to je ono što ubija ljevicu. Ultimativni dokaz da je jedino izvorište ljevičarske ideologije puka zavist, i ništa drugo.
Ako je čovjek žedan idealizma, danas se mora okrenuti desnici. Ma koliko griješili u svojim procjenama, sada znamo da su neokonovi i Bush mlađi doista vjerovali da uvode demokraciju u Afganistan i Irak. Bili su idealisti. Gotovo da suosjećamo s tragičnom propašću njihova plana. Ma koliko vam bio oduran Orban i njegovi stavovi, ne možete poreći da taj čovjek ima uvjerenja od kojih neće tako lako odstupiti. Njega Merkel ne može potkupiti svojim milijardama. Ma koliko ne voljeli Putina, znate da on neće odstupiti od onoga što je naumio, jer ima stav. Ne morate voljeti ni Netanyahua, ali samo njegov šuteći pogled može vas natjerati da jako poželite pobjeći daleko iz prostorije u kojoj se nalazi. Čak je i naš premijer posegnuo za ideološkim registrom desnice, a socijaldemokratsko oružje bacio u trnje. Tako šalje poruku da je idealist, a ne kompromiser. Idealizam danas stanuje na desnici.
Teško je i naslutiti dalekosežnost ovakve promjene. Osobito ako znamo da dominacija ljevice tijekom čitavog dvadesetog stoljeća nije zasluga ni istinitosti učenja Karla Marxa ni opijenosti intelektualne elite navodno briljantnim idejama, niti pak brutalnoj sili koja je stajala iza socijalističkih režima – već zauzimanje moralnog stava. Ukratko, konzervativne europske elite gurnule su svijet u klaonicu Prvog svjetskog rata, ljevica je, iako politički marginalna, bila protiv. To su ljudi zapamtili i nakon rata su glasali za ljevicu unatoč svoj pogrešnosti i logičkoj nekonzistentnosti marksizma, unatoč tome što za intelektualna pijanstva intelektualaca nisu davali ni dva groša, unatoč svoj sili, teroru i nepravdi kojom su socijalisti provodili svoju vladavinu. Imali su moralni kapital. Imali su stav. Bili su idealisti. To je plijenilo ljudska srca. Sada je tome došao kraj. Potrošili su svoj moralni kapital na stvarčice koje su najviše prezirali. Ubila ih velika lova. Pripremimo se za stoljeće u kojem će moralnu vertikalu i idealističku luč nositi desnica, koja očito ima odgovore na izazove koje pred nas postavlja naše doba.
>> SDP krenuo u kampanju oštro tuđmanovski, HDZ račanovski u smislu "odlučnog možda"
>> Karamarko: Zalagat ću se da se izbori održe što prije
>> Tsipras: Sutra počinje kraj teških vremena
Desnica je oduvijek i imala odgovore na sve izazove. Ljevica je pak sve to rasturila.