Podjela Bosne i Hercegovine tema je koja posljednjih petnaestak godina
na našim prostorima izaziva kontroverze, budi strasti i
potiče međunacionalne sukobe. Iako su oko toga najviše
prozivani Tuđman i Milošević, budimo iskreni i priznajmo da
nije bilo značajnijeg međunarodnog predstavnika koji, tijekom
devedesetih, nije imao vlastitu opciju podjele državnog teritorija
između triju naroda. Predlagali su se entiteti, kantoni, zamjene
teritorija i koješta drugo, a onda je došao
Daytonski sporazum, koji je Bosnu i Hercegovinu doslovce podijelio na
dva dijela Federaciju, s većinskima hrvatskim i
bošnjačkim narodom, i Republiku Srpsku, gotovo etnički čistu
državicu srpskog naroda. Iako se podjela činila neprirodnom, granice su
vrlo brzo zaživjele, a entiteti ojačali.
Unatoč tome što međunarodna zajednica danas
pokušava smanjiti moć entiteta i ukloniti međusobne granice,
podjele su prilično duboke. Ne samo između Federacije i Srpske, već i
između Hrvata, Srba i Bošnjaka, ali i između pojedinih
krajeva unutar samih entiteta.
U svim tim podjelama, prirodnim i nametnutim, kao da smo zaboravili onu
najstariju i najprirodniju. Podjelu države na - Bosnu i Hercegovinu,
odnosno teritorij iznad i ispod Ivan planine. Tko je god putovao od
Bugojna prema Tomislavgradu ili od Sarajeva prema Mostaru sigurno je
osjetio taj prijelaz Bosne u Hercegovinu. Kao da je riječ o dvije
zemlje, koje povezuje jedino slovo "i", a razlikuju ih povijesni
putevi, mentaliteti, klima, tradicija... Na koncu, kako napisa Nino
Raspudić, sve bosanske rijeke teku u Crno, a hercegovačke u Jadransko
more.
Neki u Sarajevu Hercegovinu su ionako već davno otpisali, ističući samo
Bosnu u međunarodnim kontaktima i državnim predstavljanjima. A
Hercegovina, koja ima desetak puta manje stanovnika, okrenula se
vlastitim snagama i pokazala da u više segmenata života može
biti i primjer sestri Bosni.
A kad govorimo o Hercegovini, onda svakako treba imati na umu kako
ondje ne žive samo Hrvati, već i Muslimani-Bošnjaci i Srbi.
A oni su, pak, po mentalitetu puno bliži svojim hercegovačkim susjedima
Hrvatima nego braći po nacionalnosti, primjerice u Tuzli ili Banjoj
Luci, a povezuju ih i slični životni problemi. Identitet Hercegovine
čine i Antun Branko Šimić, i Aleksa Šantić, i Mak
Dizdar, odnosno i Safet Isović, i Mate Bulić... Hercegovinu čine i
Stari most u Mostaru, i Gospino svetište u Međugorju i
pravoslavni manastir u Žitomislićima.
Bosanci su Hercegovce uvijek percipirali snalažljivijima i
radišnijima, a Hercegovci Bosance duhovitijima i
prilagodljivijima. Hercegovina funkcionira i diše drukčije
nego Bosna, a vrijedi i obrnuto. Ali različitosti se nadopunjuju i
privlače, ako smo ih svjesni i međusobno poštujemo. Ta
regionalna podjela živi već stoljećima i sigurno se neće mijenjati niti
u budućnosti. Zato bi bilo najbolje kad bi se ova država opet dijelila
samo na - Hercegovinu i Bosnu.
MADE IN CROATIA
