– Probola me oštra bol. Dlanom sam pritisnula to mjesto i osjetila kvržicu. Imam rak, moram na pregled – prostrujalo mi je kroz glavu. Ne mogu objasniti zašto sam baš to pomislila, ali oduvijek sam imala snažnu intuiciju – tako je sredinom kolovoza započela najveća bitka protiv zloćudne bolesti, karcinoma dojke, s kojom se suočila Sanja Sarnavka, predsjednica udruge B.a.B.e.
Bolest me nije uplašila
– Nisam se uplašila. Moja bolest bila je samo nešto što moram ugurati u pretrpani raspored – izjavila je ta 58-godišnjakinja za magazin Gloriju i tako otvoreno progovorila o bolesti od koje, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj godišnje oboli dvije tisuće žena. Dijagnozu je najprije javila suprugu, pa sinovima, a ubrzo je uslijedila i operacija.
– Znala sam da sam beskrajno umorna, stalni stres, pa za dijagnozu nije bilo mjesta čuđenju. Sama sam učinila sve da se bolest na kraju dogodi – govori Sarnavka.
Nakon operacije i uklanjanja lijeve dojke dočekale su je kemoterapije koje ta žena čiji su se dani vrtjeli oko borbe i pomoći brojnim drugim ženama izloženim nasilju i zlostavljanju teže podnosi.
– Prvu kemoterapiju podnijela sam odlično. No imunitet mi je pao na nulu. Uskoro sam primijetila da gdje god naslonim glavu ostaje barem stotinjak mojih vlasi. Nakon druge kemoterapije stalna mučnina, unatoč tabletama, nije mi prolazila punih sedam dana – kaže. Ubrzo je odlučila posve obrijati glavu.
– Moji ukućani bili su uvjereni da ću plakati za kosom, ali nisam. Suprug mi je obrijao glavu – govori. Unatoč bitki koju vodi, ni bolest ni liječenje nisu promijenili i sputali njezinu silnu energiju.
Uz šalu je puno bolje
Nije izgubila smisao za crni humor, tako barem svjedoče njezine prijateljice, a zabrinutost, kažu, čitavo vrijeme zamjenjuje šalama.
– I mi smo to prihvatile pa kad je osam dana nakon operacije putovala na prije sazvanu konferenciju u Oslo, pitale smo je tko će platiti troškove ako se što dogodi u avionu – kažu nam nesalomljive B.a.b.e.
Sanja Sarnavka trenutačno prima četvrti ciklus kemoterapije, pa je i jučer veći dio dana provela s isključenim mobitelom. Nakon kemoterapije odlazi kući, bavi se uobičajenim stvarima i, premda je na bolovanju, i dalje puno radi. Dapače, aktivno je sudjelovala i u sedmodnevnoj međunarodnoj konferenciji Kuće ljudskih prava koja se održavala na tri lokacije u Zagrebu.
– Jednostavno ne mislim na bolest i radim od kuće koliko god mi to bolest dopušta. Stabilna sam i još imam osjećaj da bih mogla preletjeti s jednog na drugi kraj svijeta – govori Sarnavka. Prijateljica koja ju je nazvala nakon prošle terapije razljutila se kad joj je Sanja na pitanje što radi uzvratila: “Kopam!”. Sarnavka je, naime, prije nekoliko godina život u središtu Zagreba zamijenila idiličnim seoskim okruženjem mjestašca nedaleko od metropole u kojemu puni baterije.
– Nisam imala pojma što znači živjeti na selu. Gadili su mi se razni kukci, gliste, puževi... Morala sam puno toga naučiti. Danas pak sama radim džemove – izjavila je za Gloriju ta profesorica komparativne književnosti. Baš ta prirodna idila, njezini psi i iščekivanje prve unučice najviše je opuštaju i umiruju. Jedino je drugi-treći dan nakon terapije mučnine zadrže u krevetu. – Ne može se ona smiriti, ali naše psihologinje iz udruge kažu nam da je bolje tako – komentiraju B.a.b.e.
Ipak, Sarnavka ne skriva da priželjkuje znatno manje stresa, a na listi njezinih želja je i rast Kuće ljudskih prava koja se uspostavlja kao važna i korisna organizacija. Nakon što završi kemoterapija, slijedi zračenje, ali Sanja Sarnavka to će svakako uklopiti u plan službenog puta u Bratislavu, na konferenciju UN-ova tijela u čiji je odbor za područje jugoistočne i srednje Europe nedavno izabrana.
– Oduvijek sam imala unutarnju snagu, bila sam buntovnica – zaključuje.
>>Ivana Popović odbija kemoterapiju i zračenje, liječi se makrobiotikom
