Hrvatska je drugi put kao članica sudjelovala na sastanku na vrhu Sjevernoatlantskog saveza koji se ovoga puta održao u Lisabonu, ali je meni, koji sam vodio hrvatsku delegaciju, to bilo prvo iskustvo sudjelovanja na takvom skupu. Portugal je inače jedna od zemalja osnivačica NATO-a i to su naši domaćini u više navrata s ponosom isticali, a organizacija je bila odlična, iako je, posebno sa sigurnosne strane, skup bio iznimno zahtjevan.
Lisabonski skup bio je vrlo uspješan jer je prihvaćen novi strateški koncept, svojevrsna vizija razvoja ove organizacije. Najavljena je tranzicija odgovornosti u Afganistanu, dodatno je ojačana obrana Europe prihvaćanjem odluke o raketnom štitu, a suradnja s Rusijom ušla je u novu pozitivnu fazu. Bilo je i polemika, ali na kraju su prevladali zajedništvo, solidarnost i kompromis.
NATO – doprinos miru
Novi bi se koncept mogao zvati i "NATO – doprinos miru i sigurnosti 21. stoljeću". Sigurno, takav bi naslov građanima bio slikovitiji i privlačniji. Strategija se, u pravilu, izrađuje svakih deset godina, a ovaj je put, osim tradicionalne uloge zajedničke obrane, koncept pokušao dati odgovor na pitanje kakav je NATO potreban u 21. stoljeću, stoljeću novih sigurnosnih izazova.
Novom strategijom NATO je određen kao savez koji je, kao i do sada, spreman na obranu svojih članica, ali je više nego ikada spreman za suradnju s drugim državama i organizacijama. Imam dojam da se NATO otvara i da želi maksimalno ukloniti neke predrasude koje o njemu postoje, primarno one koje ga vide kao relikt hladnog rata koji u suvremenom svijetu ne bi trebao postojati. NATO u budućnosti želi više raditi na sprečavanju sukoba nego na njihovu rješavanju. Istodobno, spreman je na suradnju sa širim krugom država, širim od euroatlantskog prostora koji je bio njegovo tradicionalno područje suradnje.
Razmatrajući stanje u Afganistanu, NATO je opet preuzeo obvezu osigurati mir i demokratski razvoj. Iako je u Afganistanu bilo uspjeha i posrtaja, danas se došlo do točke kada možemo donijeti odluku da se započne prijenos odgovornosti za sigurnost na afganistansku vojsku i policiju. U proteklih nekoliko godina afganistanske snage sigurnosti uvježbane su u mjeri da se realno može ustvrditi kako same, postupno, mogu preuzeti brigu za svoju sigurnost. Ako ne bude nekih većih neugodnih iznenađenja do kraja 2014. godine, cijela država bila bi u nadležnosti afganistanskih snaga, a Hrvatska je u tom pogledu, uzevši u obzir naše mogućnosti, mnogo doprinijela. Možemo biti ponosni na sve naše pripadnike oružanih snaga i policije koji su sudjelovali u tom procesu. U kraćem razgovoru predsjednik Karzai istaknuo je naš doprinos napretku mirovnog procesa. U dogledno ću vrijeme i sam posjetiti Afganistan da podržim naše hrabre vojnike i policajce i osobno vidim kakvo je stanje.
Hrvatska, koja se donedavno suočavala s konvencionalnim ratovanjem, iz rasprava o nuklearnoj politici i raketnoj obrani još može mnogo naučiti. Zanimljivo je bilo pratiti postizanje dogovora o uvođenju novoga sigurnosnog kišobrana, ovoga puta protiv balističkih raketa. Meni se čini da je najveća prednost ovog dogovora to što omogućava uključivanje Rusije u suradnju i ta bi se suradnja Rusije i NATO-a mogla zaista nazvati strateškom, a Hrvatska je također bila među državama koje se zalažu za okretanje nove stranice u odnosima s Rusijom. Istina, ostaju pitanja o kojima se razmišlja različito, poput Gruzije, ali više je tema u kojima NATO i Rusija imaju zajednički interes.
Naravno, od Hrvatske se, kao i od mnogih drugih manjih članica Saveza, ne očekuje da aktivno doprinosi po pitanju nuklearne obrane ili raketnog štita, ali uvijek nas pažljivo slušaju kada govorimo o stanju u regiji jugoistočne Europe, posebno o situaciji na prostoru bivše Jugoslavije. I ovog smo se puta aktivno založili da NATO drži svoja vrata otvorenima za sve države koje žele postati članicama i koje za to ispunjavaju uvjete. U tom kontekstu posebno sam naglasio nužnost brzog pronalaženja rješenja u sporu oko imena Makedonije, kako bi se Makedoniji omogućilo da nam se čim prije pridruži.
Pozitivna očekivanja
Hrvatska će nastaviti sudjelovati u operacijama saveza, u okviru svojih mogućnosti, s naglaskom na Afganistan. U tom je pogledu vrlo dobro prihvaćena najava jačanja našeg angažmana u obuci, ovoga puta preuzimanjem vodeće uloge u školi Vojne policije u Kabulu.
Zanimljivo je da su se svi sastanci, pa i službena večera, održali za okruglim stolom. I u tome ima simbolike. Sljedeći summit, na poziv predsjednika Obame, održat će se 2012. godine u SAD-u. Bit će zanimljivo pratiti do tada kako će se razvijati pojedina pitanja o kojima smo raspravljali. Hoće li glavnom tajniku Rasmussenu uspjeti provesti reformu NATO-a na način kako je počeo? Hoće li NATO i Rusija iskoristiti pozitivni momentum te podići razinu svojih odnosa na još višu razinu? Kako će napredovati tranzicija u Afganistanu i hoće li Hrvatska početi pripremati svoje vojnike za povratak kući? Koliko će se pojedine zemlje iz regije približiti članstvu u savezu?
Nastavimo li raditi u duhu i atmosferi koji su vladali u Lisabonu prošlog tjedna, onda nimalo ne dvojim da će odgovori na navedena ali i na brojna druga pitanja biti pozitivni. Na taj način NATO će moći zadržati epitet, kako voli reći glavni tajnik Rasmussen, najuspješnijega političko-vojno-obrambenog saveza u povijesti. Ili da ne uvrijedimo stare Grke i Rimljane – u novijoj povijesti.
dr.JNA-Jovek.., ti jedini u plusu a svi ostali u minusu ??..\"cúdno\"..i na svim ostalim-komentarima...