Igor Gilja pamti oca. Doduše, u njegovu sjećanju živi samo jedna jedina slika, ta šetnja uz obalu Vuke, dok se rijeka ljeska na jutarnjem suncu. Tri su mu godine i svog oca drži čvrsto za ruku, smiju se. Premda maglovito, to je prvo i posljednje sjećanje na njega: više ga nikad nije vidio, osim u snovima.
– Zapravo, nisam siguran da se to ikada dogodilo. Možda sam samo sanjao – reći će 22 godine kasnije u obiteljskom domu u Nuštru, skrivajući lice rukama.
Lomi se pod burom emocija, nemiran je, u njemu se bore odgovornost prema poslu i osjećaj odanosti prema ocu. On je hrvatski policajac, kao što je bio i njegov otac Franjo. Bilo je nekoliko minuta prije pet sati proteklog utorka kada mu je, dok je čuvao dvojezičnu ploču na vukovarskom Centru za socijalnu skrb, u svijest zalutala slika s Vuke koju pamti. Okrenuo se licem prema ploči i skinuo je golim rukama, za svog oca Franju.
Ćirilična ploča u grmlju
– Dogodilo se u trenutku. Skinuo sam je na mah, bez ikakva razmišljanja o posljedicama koje bi mogle nastupiti. Nitko nije znao što ću učiniti, pa ni ja – priča Igor. Kasnije će u policijski zapisnik ući da je ploča završila u grmlju, pedesetak metara dalje. Bilo je rano jutro, njegov čin nije imao svjedoka.
Nisu ga vidjeli kolege koji su sjedili u vozilu, pa ni interventna policija koja je došla preuzeti smjenu. Ipak, uočili su odmah da je na mjestu ploče ostao samo trag. Igor je najprije izjavio da o tome nema nikakvih saznanja. Kada je, nekoliko sati kasnije, do njega dopro glas o otkazima, u strahu da ne stradaju nevini, odlučio se prijaviti.
– Iskreno žalim ako sam naštetio ugledu policije. Iskreno žalim što sam nanio štetu petorici svojih kolega. Neki od njih imaju obitelj, neki su pred mirovinom i od srca se nadam da će zadržati posao – priča 25-godišnji djelatnik Policijske postaje Ilok, koji proživljava iznimno teške trenutke.
MiG-ovi nadlijetali sprovod
Granični je policajac koji je u posljednje tri i pol godine besprijekorno obavljao svoj posao. Skupa s kolegama, u smjenama je, najčešće noću, štitio granicu od krijumčara, kriminalaca, sumnjivih tipova. Tog ponedjeljka, stigla je zapovijed, prvi put u njegovoj karijeri, da se s petoricom kolega uputi u Vukovar. U njegovoj postaji, gdje je polovica djelatnika hrvatske nacionalnosti, a drugu polovicu čine Srbi i Mađari, netko je na čuvanjem ćirilićnih ploča odlučio poslati Hrvate, među njima i sina poginulog hrvatskog branitelja.
Koji je odmah nakon završetka srednje škole u Vukovaru upisao Poljoprivredni fakultet, ali je dane provodio u iščekivanju natječaja Ministarstva unutarnjih poslova. I dočekao, pa se prijavio i krenuo put Zagreba, na Policijsku akademiju u Svetošimunsku, stazama svog oca Franje. Nakon obuke u trajanju od godine dana, s rješenjem policijskog službenika za graničnu kontrolu vraća se bliže svojoj obitelji, u Ilok.
Obitelj Gilja dala je golemi doprinos Hrvatskoj, od prvih dana: upravo u njihovoj kući krajem 80-tih i početkom 90-tih budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sa suradnicima radio je na stvaranju temelja hrvatske države. Kad su zapuhali vjetrovi rata, dojučerašnji skladištar u poljoprivrednoj zadruzi Franjo Gilja odazvao se na poziv u obranu domovine bez zadrške, premda je kod kuće ostavio suprugu i četvero malodobne djece. Kate ga je u odluci podržala: niti je željela niti je mogla na nju utjecati.
– Razumjela sam njegovu potrebu, taj poziv koji je osjetio. Dao je otkaz na poslu i prijavio se. Što ga je na to motiviralo? Samo Hrvatska – kaže, pa s ponosom priča da su sva trojica braće Gilja – Ante, Ivica i Franjo – dragovoljci Domovinskog rata.
Franjina supruga pamti dan kad se javio u vinkovačku policijsku postaju pa odande u kolovozu 1990. godine otišao u Zagreb, na Policijsku akademiju na Svetošimunskoj cesti. Obuku je prošao u bazi Rakitje, sa suborcima sudjelovao je u akciji na Plitvicama kasnije nazvanoj "Krvavi Uskrs" pa se u lipnju 1991. godine vratio u vinkovačku policiju. Rat se već razmahao, pa je u srpnju svoju obitelj prebacio u Gradište kod Županje, uvjeren da će ondje biti sigurnija.
– U tih godinu dana otkako je otišao iz obiteljske kuće, rijetko smo ga viđali. Polovinom kolovoza javio je da stiže 22. kolovoza, da ćemo se konačno vidjeti – priča Kate Gilja otirući suze.
Bilo je to jedino obećanje koje nikad nije ispunio. Upravo tog dana, u šumi pokraj Vinkovaca, tijekom policijske vježbe gađanja, paljba iz neprijateljskog MiG-a donijela je smrt. Mnogi su ranjeni, Franjo Gilja je poginuo. Bile su mu tek 32 godine.
I dva desetljeća kasnije rane su toliko duboke da ni Igor Gilja ni njegova majka o tome ne mogu govoriti. U njihovo ime, prijatelj obitelji Stevo Culej, negdašnji pripadnik specijalnih postrojbi, prisjetit će se kako oni koji su mu bešćutno uzeli život Franji Gilji nisu dopustili ni da počiva u miru.
– Tijekom ispraćaja, na kojem su se okupile stotine ljudi, nadlijetao je taj isti MiG, u niskom, brišućem letu. Ljudi su se u panici razbježali po kukuruzištima, ostalo je tek pedesetak najodvažnijih koji su Franju spustili u zemlju i dostojno ga sahranili. Nakon svega, postaviti tog mladića da čuva ćiriličnu ploču jest kao posjesti gladnog čovjeka za prepun stol. U jednom trenutku, ruka sama krene i to treba razumjeti – kaže Stevo Culej, jedan od stotina branitelja koji su ga ispred vukovarske policijske postaje u kasnim noćnim satima utorka dočekali poput heroja, noseći ga na rukama.
– Želio bih se zahvaliti braniteljima koji su me dočekali i pružili mi potporu. Ali, nisam ja nikakav heroj, ja sam samo običan čovjek. Nije to lako reći, ali stojim iza svog postupka. Želim vjerovati da postoji pravda i znam da bi tata bi ponosan na mene. A što se tiče Vukovara, želim da se situacija smiri, da ne bude novih tenzija i da se normalno živi – kaže Igor Gilja.
A on? Prijeti mu gubitak posla. Protiv njega je podignuta kaznena prijava, no Igor će se boriti. Već je odaslao dokumentaciju odvjetniku koji će se žaliti na rješenje Državnog odvjetništva. Ne zna što ga čeka. U idućih desetak dana, nada se izlasku pred disciplinski sud gdje će, svjestan svoje zadaće na čuvanju zakona i ustavnog poretka, ipak braniti svoju istinu. Vrijeme ovih dana za Igora sporo teče. Zabrinut zbog svojih kolega policajaca koji su poput njega pod suspenzijom, preduge dane krati u krugu svoje obitelji, čiju podršku uživa od prvog trenutka. Premda strahuje od otkaza u ova bremenita vremena, gubitak plaće ipak nije ono čega se najviše boji. Strahuje od gubitka policijskog poziva. Od gubitka odore hrvatskog policajca, iste one u kojoj je za Hrvatsku poginuo njegov otac.
>>'Pogrešno je dati sinu poginulog branitelja da čuva ćiriličnu ploču'
>>Policajac ispitan i pušten oko ponoći, dočekali ga s ovacijama
Zeleni frustrirani balavac...