Još tamo sredinom prošle godine, kada je svijet ulovio kratak predah između dva vala pandemije koronavirusa, glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres izjavio je da će se cjepivo protiv COVID-19, jednom kada bude proizvedeno, smatrati globalnim javnim dobrom koje mora biti dostupno svim ljudima. Istom prilikom, a radilo se o konferenciji za prikupljanje sredstava za razvoj cjepiva, britanski premijer Boris Johnson, ujedno domaćin tog globalnog summita o cjepivu koji je okupio 50 zemalja, pozvao je na „novu eru suradnje” u svijetu kada je riječ o zdravlju. Tadašnji američki predsjednik Donald Trump poručio da će svjetska zajednica problem riješiti zajedničkim snagama.
Šest mjeseci kasnije cjepivo za koronu je na stolu, ali situacija ni približno nije nalik onoj kakvom su je najavljivali svjetski čelnici. Cjepiva, barem zasad, nema dovoljno ni za one koji su ga platili, a kamoli za one najsiromašnije. Prema podacima europskih socijalista, bogate zemlje, koje predstavljaju samo 14 posto svjetske populacije, osigurale su si čak 53 posto cjepiva. U Europi koja trenutačno među razvijenim svijetom ima najsporije prolazno vrijeme u dinamici cijepljenja, sve je veće nezadovoljstvo čelnicima Europske komisije, koji su ugovarali nabavu. Najviše su frustrirani Nijemci, iz čijih redova dolazi šefica Komisije Ursula von der Leyen, pa je njena mentorica kancelarka Angela Merkel posljednjih dana na žestokom udaru kritika javnosti, oporbe, ali i koalicijskih partnera. Ne čudi nimalo. Zamislite razinu frustracije prosječnog Nijemca zbog činjenice da od prvog odobrenog cjepiva na svijetu, koje je razvila njemačka pamet u institutu BioNTech, veće koristi imaju Amerikanci nego Europljani. Na stranu podatak da su europske vlade i Europska unija obilato financirale razvoj cjepiva u istraživačkoj fazi, plativši praktički avansno robu koja im se ne isporučuje prema unaprijed dogovorenoj dinamici. Ali možda baš u tom grmu leži zec!?
U farmaceutskoj industriji biznis s cjepivima dosad se nije smatrao osobito unosnim. U fazi istraživanja i testiranja potrebno je investirati golema sredstva u proces čiji je konačni učinak, kako je povijest pokazala, prilično neizvjestan. Privatne kompanije u vlasništvu tisuća dioničara stoga su se nerado upuštale u taj rizik, a interes za brzu proizvodnju cjepiva protiv koronavirusa nije bio korporacijski, već javni. Stoga države, neprofitne zaklade i filantropi diljem svijeta nisu štedjeli u donacijama biotehnološkim institutima i farmaceutskim korporacijama. Prema podacima Airfinityja koje je objavio BBC, devet kompanija koje su razvile cjepivo protiv koronavirusa ili su u fazi razvoja, dobilo je ukupno gotovo 19 milijardi britanskih funti. Od toga, vlade diljem svijeta donirale su 6,5 milijardi, a neprofitne organizacije poput fondacije Billa Gatesa 1,5 milijardi. Privatni investitori uložili su u razvoj cjepiva 10,9 milijardi funti. Nije li logično da upravo oni očekuju povrat na investiciju?
Zasad nije do kraja poznato kako funkcionira biznis s cjepivom protiv koronavirusa. Cijene doza proizvođača načelno se znaju, ali koliko cjepivo u nabavi košta i dalje ostaje poslovna tajna. Američki Johnson & Johnson i britansko-švedska korporacija AstraZeneca, na čije se cjepivo u fazi razvoja EU kladio, obvezali su se u prvoj fazi prodavati cjepivo po cijeni koja samo pokriva troškove.
Prema onome što je dosad izašlo u javnost, čini se da je AstraZeneca s četiri dolara po dozi trenutačno najjeftinija. Međutim, na primjeru Izraela vidjelo se da proizvođači licitiraju tamo gdje se nisu obvezali ugovorima, tako da priča o neprofitnoj prodaji nije potpuno točna. S druge strane, među takmacima na tržištu cjepiva protiv koronavirusa nalaze se i male privatne kompanije poput američke Moderne i njemačkog BioNTecha, koji udružen s moćnim Pfizerom zasigurno očekuje kapitalnu oplodnju svog otkrića primjene glasničke RNK. Zarada, tvrde analitičari, ne leži izravno u cjepivu za koronu, već u privlačenju potencijalnih investitora za razvoj novih, komercijalno puno isplativijih lijekova baziranih na toj revolucionarnoj tehnologiji.
Logično je da velike farmaceutske kompanije žele izbjeći imidž nekoga tko profitira na globalnoj krizi. S druge strane, ne treba gajiti iluziju iznenada probuđenog altruizma kod onih čiji je posao zaraditi novac. Dio kapitalističkih potreba mogu namiriti mogućnošću da dogovore različite cijene u različitim zemljama, pogotovo u pregovorima s bogatijim državama poput Izraela. Obećanje da će održavati niske cijene odnosi se samo na razdoblje trajanja pandemije.
To znači da bi već od iduće godine globalne cijene cjepiva mogle dostizati punu komercijalnu vrijednost. Međutim, dotad će na tržištu biti odobren znatan broj cjepiva različitih proizvođača pa se očekuje da će konkurencija odraditi svoje.
U početku su neke države i međunarodne organizacije inzistirale na tome da javni novac koji se donira farmaceutima za razvoj cjepiva bude uvjetovan kasnijim dijeljenjem znanja i tehnologije, kako bi cjepivo bilo dostupno i siromašnom dijelu svjetske populacije. Međutim, do toga nije došlo. Inovacije će ostati privatno vlasništvo kompanija, kao i kontrola nad time tko dobiva pristup znanju. Velikim farmaceutskim korporacijama, unatoč činjenici da trenutačno ne zarađuju velik novac, u zalog ostaju ekskluzivna prava za budući profit.
Jok nema.