Mirogoj je jedno od obveznih mjesta na itineraru svakog ozbiljnijeg posjetitelja Zagreba. Turistički vodiči opisuju arhitekturu toga groblja, preporučuju da se nikako ne propuste stilski čiste pseudorenesansne arkade iz druge polovine 19. stoljeća. No jedna posjetiteljica-namjernica tražila je nešto drugo. Kanađanka, general-pukovnica Chris Whitecross tražila je Zid boli.
Godinu dana – od 1995. do 1996. – koliko je bila stacionirana u Zagrebu kao pripadnica UNPROFOR-a, gledala je svaki dan kako ljudi, oni koji su izgubili ili traže najbliže, ciglama improviziraju narančasti zid oko sjedišta UNPROFOR-a u Selskoj ulici u Zagrebu. Svaka cigla, jedno ime. Zid je rastao, ciglu po ciglu, ime po ime, a Chris je, s grčem i stegnuta grla, svjedočila rastućoj boli. U Zagreb se vratila 22 godine kasnije i prvo otišla na Mirogoj, gdje se sada nalazi spomenik, doduše u izmijenjenom obliku, no s istim popisom imena.
Gotovo je cijeli život prošao od tada. Privatno, Chris, čija su djeca tada bila mala, sad je već baka. Profesionalno, od “obične” vojnikinje, došla je do čina general-pukovnice kanadskih vojnih snaga, a onda je izabrana i za zapovjednicu NATO-ova Visokog učilišta u Rimu, krovne obrazovne institucije NATO-a, i to kao prva žena. Kaže da se time ponosi i da joj puno znači što je izabrana glasovima svih članica. Dva puta - 2011. i 2016. - proglašena je jednom od 100 najmoćnijih žena u Kanadi. Kaže da je kći zove nadimkom Swambo – “ona koju se mora slušati”. Isti nadimak, kažemo joj, imala je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u NATO-u.
Rekla im na dan prisege
– Ovo je neka vrsta završetka – kaže nam. Sjeća se početaka. Dolazi iz vojne obitelji – djed, otac i stric, svi su bili u vojsci, a braća su pričuvni časnici. Čak je i rođena u Njemačkoj gdje joj je otac bio na dužnosti. Ona je pak, kaže, uvijek mislila da bi možda mogla završiti u vojsci, ali do 1982., kad je bila na drugoj godini fakulteta kemijskog inženjerstva, to je bila samo ideja. A onda je jedan dan samo ušla u centar za novačenje. Sretna koincidencija – kanadske vojne snage su upravo otvorile inženjerstvo ženama. I Chris se prijavila. Njezina priča programatska je na više razina – govori i o otvaranju kanadske vojske ženama i manjinama, ali i šire, pravednom tretmanu žena u svakom poslu.
– Nisam rekla roditeljima do dana kad sam polagala prisegu. Tad sam ih nazvala. S druge strane dočekao me muk. Tata možda i nije imao ništa protiv, ali mama je željela da budem učiteljica ili medicinska sestra. Trebalo im je vremena da se priviknu. Otad su mi, uz supruga i djecu, najveća potpora – govori nam Chris. Od vojske pobjeći nije mogla. Supruga je upoznala na poslu - i on je bio u kanadskoj vojsci i zajedno su služili u Njemačkoj. Pozvao ju je na koncert Chrisa de Burgha i odmah zaprosio. Pratio ju je u Zagrebu gdje je sudjelovala na konferenciji Visokog učilišta, kao uvod u putovanje kojim obilježavaju 30 godina braka. Uskoro su stvorili obitelj, sin, dvije zajedničke kćeri i jedna suprugova kći. Pitamo je kako je biti odvojen od djece i supruga. Pomaže li tehnologija?
Da odvojenost neće funkcionirati, Chris i suprug shvatili su nakon njezina povratka iz Hrvatske. Netko će morati ostati s djecom, čvrsto su vjerovali. I ostao je suprug.
Vojska se otvara
– Govorio je da on ima posao, a ja karijeru. Da, on je ostao kod kuće, što je bilo neuobičajeno u to vrijeme – govori o još jednom stereotipu. Danas su im djeca odrasla – sin je policajac, kćeri su u obrazovanju. Svi, na neki način, rade za zajednicu. I Chris i suprug su također dali i dodatni obol društvu – u svoj dom primili su 33 male djece na privremeno udomljenje.
Profesionalna biografija te Kanađanke je duga – bila je, među ostalim, izvršna pomoćnica zapovjednika zrakoplovnog osoblja u Zapovjedništvu nacionalne obrane, šefica kabineta pomoćniku zamjenika ministra... Iz prve je ruke vidjela, ali kasnije i stručno proučavala, zašto nema više žena u vojsci.
– Vojska se otvara. Pa do 60-ih godina prošlog stoljeća udane žene nisu bile primane u vojsku, do 70-ih nisu smjele služiti ako imaju djecu. Zašto je manje žena? Prvo, ne znaju što se nudi, a traži se čak 105 zanimanja - odvjetnici, administratori, liječnici... Druga je stvar da sve vojske svijeta imaju politike koje ne pridonose broju žena. Treće, možda i najvažnije, jest to da ne postoji shvaćanje da raznolikost u bilo kojem smislu, bilo da je riječ o ženama, manjinama..., omogućava različite poglede na problem i jamči bolje rezultate. Istraživanja su pokazala da onda kad su žene uključene u rješavanje sukoba, rezultat je održiviji mir.
Primjerice, u Afganistanu su žene mogle razgovarati sa ženama iz lokalne zajednice, bolje ih razumjeti i dobiti informacije. Šteta je što se ženama i inače ne priznaju vještine koje stječu, recimo, na rodiljskom dopustu. Naučimo bolje upravljati vremenom i možemo funkcionirati neispavane – objašnjava Chris. Mrlja koja postoji u svim vojskama, ali ne samo u njima, niz je seksističkih obrazaca ponašanja prema ženama. Chris Whitecross je, između ostalog, bila zapovjednica Strategijske skupine za istraživanje seksualnih prijestupa jer smatra da vojska, kao i druga radna mjesta, mora bio sigurno okruženje u kojem se poštuje svaki pojedinac
– Kad sam počinjala staž u vojsci, kao mlada djevojka, mislila sam da ne smijem ništa reći. Naučila sam da je to krivo, da treba poručiti kad netko prekrši granice. To učim i svoje suradnike i suradnice – govori general-pukovnica. No promjene vidi, i to prvenstveno po kćerima.
– Mislim da im ne bi palo na pamet prešutjeti neprimjereno ponašanje – kaže i dodaje: – Ide nabolje. Polako, ali idemo prema cilju.
Čudo od žene.