Dobro nam došli, uživajte! Kako i ne bih, pomislih, kad mi je to reklo već petero ljudi na ulicama Imotskog, a ostali koje sam sreo u 7 ujutro lijepo su me i pozdravili. Koja pristojnost, pa to možete doživjeti samo još u planini kad vas pozdravljaju planinari. – To vam je tu tako, to je imotski krš – kaže mi konobar koji me došao pitati što ću popiti. – Krš? – rekoh – pa ovo mi više sliči na oazu zelenila i divljine, jakih, pristojnih i gostoljubivih ljudi.
Da, ovo je doista sjajna turistička destinacija koja je svoje vrijednosti i ponudu implementirala kroz razne sadržaje. Ne zovu Imotski bez razloga – gradom svjetlosti. – To što je Bog ovdje podario možete tražiti po cijelom svijetu i teško ćete naći. Jedanaest jezera, bezbroj jama, stotinu čuda, legendi i jezerskih vila, a vina i vode imamo kao u priči – kažu domaćini. U Imotskom mi se najviše svidio taj dalmatinski štih koji nisam očekivao, palače, skale i okamenjeni grad. To je danas ujedno i turističko područje pod starinskim nazivom Imota, koje objedinjava osam općina i grad Imotski.
Smislio je taj model Imoćanin Luka Kolovrat, to je, naime, bio pilot-projekt u Hrvatskoj kako stvoriti destinaciju koja će “probiti” granice općina i gradova te stvoriti na širem području novi turistički proizvod koji će ponuditi više i bolje. Luka Kolovrat jedan je od rijetkih turističkih direktora s kacigom na glavi, i onom biciklističkom i speleološkom. To mu je olakšalo da bolje vidi i čuje mogućnosti razvoja turizma u ovom dijelu Dalmacije.
POVEZANI ČLANCI:
– Imota se prostire na oko 700 četvornih kilometara, a sam naziv potječe od stare hrvatske župe Imota. Objedinjavanjem turističkog područja stvorili smo uvjete da radimo i veće strateške projekte, poput Camina, Geoparka Biokovo – Imotska jezera, biciklističke staze... Što nas je navelo da krenemo prema cikloturizmu? Najprije konfiguracija terena, imamo puno nizina i polja, ali vrlo smo i brdoviti, blizu je i Biokovo. Na relativno malom području imamo sve što treba za biciklizam – raznolikost, lijepu prirodu, puno znamenitosti i najlogičnije da smo krenuli u razvoj cikloturizma i uopće outdoor aktivnosti. Uz bike staze krenuli smo u stvaranje geoloških staza pa hodočasničkih ruta, itd.
Budimo realni, još smo u povojima sa svime, ali na dobrom smo putu da postanemo spektakularna destinacija s avanturom, nešto kao hrvatski Colorado. Što se bike turizma tiče, upravo naša manifestacija ImotaBike&Wine služi nam da u jednom danu promoviramo ono što imamo. A koliko toga možemo pokazati, dovoljno vam govori podatak da u šest izdanja Bike&Winea nikada nismo vozili po istoj ruti. Uvijek nešto promijenimo, dodamo ili imamo za obići, kako bi svima bilo interesantno, pa i našim ljudima koji se voze s nama. Nastojimo da nismo dosadni, već održivi i novi. Na naš bike event dolazi oko dvjesto biciklista i to nam je optimalno zbog organizacije, sigurnosti i da nam svi sudionici budu zadovoljni – kaže Kolovrat.
Biciklijada Imota Bike&Wine lijepa je biciklistička storija koja spaja tradiciju i moderne vrijednosti, cool bicikle, pa i sve brojnije bicikliste na električnim biciklima. Bilo je puno cestovnih i treking bicikala, ali i onih za off road i MTB vožnju. Uz puno šarenih bike odijela i stylinga, eto kako biti lijep na savršenoj biciklijadi. – Uz puno prefinih vina i odličnu pašticadu treba spomenuti i janjce koji se vrte na ražnju uz cestu pa je ta tipična ikonografija možda dobra ideja za neku od sljedećih imotskih bike gastronomskih priča. Ideja nam je bila da u ovoj promotivnoj bike priredbi povežemo sve naše biciklističke staze, njih devet, naše vinare i vina, na što smo posebno ponosni. Sve to smo nekako uspjeli upakirati u zanimljiv turistički proizvod, da ne vozimo ni previše, ni premalo, da promoviramo naš kraj i cijelu destinaciju.
Postali smo prepoznatljivi u Dalmaciji, susjednoj BiH, pa i šire po našoj manifestaciji i biciklizmu. Želimo da se za nas čuje i dalje, prije svega u cijeloj Hrvatskoj i okolici – naglašava Luka Kolovrat iz TZ-a Imota. Inače u imotskom turizmu su osmislili dva strateška cilja u sljedećem periodu. Prvi je formiranje hodočasničke staze “Camino Imota” te njezin spoj s Međugorjem, Dubrovnikom te sa Sinjom. To će biti jedinstveno vjersko, ali i pješačko iskustvo i putovanje. Sada to treba razvijati i brendirati, zajedno s bike stazama koje su povezali s Makarskom rivijerom, gdje je puno turista koji onda mogu dolaziti u Imotski, u kojem je puno mirnije, ljepše i sigurnije za vožnju. Upravo je to budućnost cikloturizma i ponude Dalmacije, a to je priča povezivanja rivijere i zaleđa.
S nama na biciklijadi Imota Bike&Wine bio je i vođa grupe biciklista u Imotskom, poznatijom pod kraticom IM – bike, Mario Milas, koji nam priča kako su se ovdje počeli rekreativno voziti biciklom i tko su biciklisti iz Imotskog. – Mi smo grupa entuzijasta i zaljubljenika u prirodu, vožnju na dva kotača, u povijesne i prirodne znamenitosti. Okupili smo se prije desetak godina, a želja nam je osnovati bike klub i formalizirati svoje djelovanje. Odmah smo krenuli u prirodu, koju smo pritom i sami otkrivali i čudili se što sve imamo, a bili smo nekoliko kilometara udaljeni od Imotskog. Tako smo bolje shvatili vrijednosti koje se nude i koje možemo obići, ali i pokazati drugima. Tako smo i krenuli i nabavili prve MTB bicikle, kojima smo obilazili zahtjevnije lokalitete i stare putove.
POVEZANI ČLANCI:
Brzo smo shvatili da smo Imotsku krajinu tek upoznali kad smo sjeli na bicikl. Vidjeli smo da imamo odlične šumske predjele koji bi bile odlične bike staze. Nagovarali smo prijatelje da krenu s nama, a kad smo ih uvjerili, bili su oduševljeni i pomalo smo postali svjesni da bi to moglo i druge zanimati. I tako je sve počelo pa smo se, naravno, koliko smo imali vremena, vozili po svom kraju, pomalo odlazili u druga područja koja smo isto htjeli istražiti i vidjeti što drugi rade, pa i učiti od njih. Kao adut pokazalo se da su te naše atrakcije na malom prostoru. U samo dvadesetak kilometara imamo sedam, osam jezera, lijepu rijeku Vrljiku, a tu su i priče o kulama i raznoraznim legendama – ističe Mario Milas.
Kakav bi to bio vinski tour bez vina? Prva vinarija na koju smo naišli bila je ona obitelji Grabovac, a šampanjcem nas je ponudio Milan Grabovac iz Donjeg Prološca. Kaže da rade trnjak, vranac, merlot i cabernet sauvignon. Mi smo kušali Grabovac Brut Rose, pjenušac koji se radi klasičnom metodom. Na kvascima mora odležati najmanje 18 mjeseci i može se reći da dobro ide uz voće te da osvježava, što nam je nakon prvih kilometara i sjajno leglo. Na bike turi još smo posjetili vinarije ili degustirali vina Katicha, Jerkovića, Đuzela i Šimunovića. Zasladili smo se pak specijalitetima OPG-a Sočo i Buljan. Imali smo puno toga za obići, a naravno zavirili smo i u Modro jezero. Ako ste došli samo to vidjeti – isplati se. Nevjerojatan je to prizor i doživljaj. Čini se kao da pogled u ponor traje, morate pričekati dok vam vid dotakne jezero. Bijele ptice na jezeru čine se kao mrvice, a ljudi koji plivaju kao mušice s dvije noge.
Nakon prijeđenih tridesetak kilometara evo nas kod našeg cilja u Donjem Prološcu. Tu je bio i start, kod Zelene katedrale na otvorenom, gdje se uz druženje zabavilo i guštalo u pašticadi. Domaćini su uspjeli i ovdje iznenaditi i napraviti nešto svoje te povisiti gastro bike ljestvicu. A nju je baš profesorski spravio chef Nikola Dragun, danima poslije osjećao sam okus te pašticade, neobičnog jela za ovaj događaj, ali eto domaćini su htjeli otići korak dalje od graha i gulaša, koji je uobičajen meni za biciklijade, bar je tako bilo dosad. Pašticadu nije moguće napraviti na brzinu, neki je pripremaju i više dana.
Samo goveđi but u marinadi i hladnjaku mora odležati bar jedan cijeli dan. Ostao sam u Imotskom kako bi mi strastveni biciklist Marijo Jukić pokazao i ostala, manje poznata jezera, udaljenije lokalitete i atrakcije koje nismo vidjeli i obišli dan prije. Plan je otići do čuvenog Prološkog blata i vidjeti kanjon i tvrđavu Badnjevice, a ljubazni Marijo najprije me počastio domaćom travaricom te poveo na izlet, tako da sam otišao i do Zelenog jezera i sela Ričice, odakle je rodom Mate Parlov, na samoj granici s BiH. A odavde je i drugi olimpijac, Josip Pavić.
Na ovoj dionici bilo je dosta uspona, a još ranije prošli smo i pokraj Crvenog jezera, koje je manje poznato od Modrog, ali je također vrlo atraktivno. I za razliku od Modrog, do kojeg možete i pješice, do Crvenog se ne može sići. Do jezera odlaze samo speleolozi, ronioci i istraživači, odnosno svi oni s vještinama spuštanja i penjanja po stijenama. Spuštamo se prema Zelenom jezeru, koje je umjetno, no ništa manje fora, vrlo dugo i vijugavo. Lagano se uspinjemo i odlazimo uz još jedan predivan vidikovac na Ričice i Zeleno jezero te dalje prema lokalitetu Prološko blato i jezerima Galipovac i Knezovića jezero.
Odavde se prostranstvo Imote vidi kao na dlanu. I vrijedi doći i ucrtati u bike plan obilaska i putovanja oko Imotskog. Ovdje je vruće, kao i svagdje, možda je lakše na biciklu jer uvijek malo puše, pogotovo kada slijedi odlazak u polja, a potom i među vinograde. Tu su i sela Lokvičići i Krivodol, a i rijeku Vrljiku strasno ćete doživjeti, ona je obvezan pratitelj na bike stazama nizinskog dijela. Za obilazak svih ruta treba i vremena i vrijedi ostati i više dana da se obiđu staze Lovrećki stećci, Nad Modrim i Crvenim, Srcem polja, Blato, Imotska kapa, Mlinarska, Vrljika, Povratak u prošlost i Selo Grabovac.
Ruta Camino Imota duga je oko 60 kilometara i podijeljena na tri dana hoda, a uključuje i bezbroj lokacija koje vrijedi vidjeti – spektakularnu prirodu Zagore, od posebne Zelene katedrale na otvorenom do predivnih jezera. Uz GPS rute, karte, lokalne savjete za ugodan boravak, popis smještajnih kapaciteta, tu je i Duhovni pratilac, pa možete vidjeti lokacije crkava i raspored misa, pročitati ideje za duhovno razmišljanje i razumijevanje vlastitog Camino iskustva. Iako se Camino Imota može obići individualno, prigodno se održava obilazak za više posjetitelja Camino ruta, ujedno i dio hrvatske mreže putova Sv. Jakova. Rute Camina Imota su Biorine – Lovreć, koja počinje kod srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika i ide prema crkvi sv. Jakova u Cisti Velikoj. Ovdje će biti puno i krškog tla, a jedan uspon, tj. segment krajolika, podsjeća na brdo Alto de Pedron na Camino Frances. Putem se može vidjeti i neobičan veliki brod od kamena, djelo samoukog graditelja. Ima dosta šume pa je za ljetne dane vrlo dobrodošla dionica.
POVEZANI ČLANCI:
Drugog dana ide se od Lovreća do Prološca, dionica ima oko 20 kilometara i predviđa se sedam sati hoda. Vidjet ćete i ruševine franjevačkog samostana u Lokvičićima, selu na malom otočiću u močvarnome dijelu rute, a prolazi se uz puno suhozida i kraj koji je slabije naseljen. Treći dan ruta je Proložac – Imotski, ide se kroz sela Zmijavce, Runoviće sve do Vinjana Donjih. Tu ima puno zelenila i vinograda, drukčija je od prethodnih dionica. Ovdje, naime, ima puno zemljane podloge, a rijeka Vrljika, uz koju se hoda, dragulj je sam po sebi. Camino Imota završava u Imotskom kod crkve sv. Frane.
Geopark Biokovo – Imotska jezera i službeno je ove godine postao UNESCO Svjetski geopark. Mjesta Zagvozd, Lovreć, Lokvičići, Cista, Podbablje, Runovići, Zmijavci, Proložac i Imotski time su došli i na svjetsku pozornicu kulturne baštine, pustolovnog i aktivnog turizma. Imotski ima sve odlike primorskog grada, na raskrižju je juga Hrvatske, Dalmatinske zagore i Bosne i Hercegovine, ima odličnu klimu i sačuvanu i održivu urbanu arhitekturu. Mnogo je objekata izgrađeno u turističke svrhe. Puno je smještajnih kapaciteta, kuća za odmor ima oko 600, a tu su i brojni apartmani. Među njima je lijep novi, ali neobični urbani Central luxury apartman, koji se baš lijepo uklopio u novija zdanja, s velikom terasom i pogledom na cijeli grad i Biokovo. Tko želi biti tik do centra, a opet imati svoj mir i komfor, ovo je zaista dobar izbor.
Imotski ima još puno tajni i priča, a jedna od njih je legenda da je nekoliko bačava vode iz Modrog jezera odneseno na bečki dvor caru Franji Josipu. Legenda kaže da je voda iz jezera muška voda. Kada je na jednom proputovanju ovdje bio i sam car, napravljena mu je posebna torta koja je bila kao kruna. Ta Imotska torta osobita je jer u nju ide puno badema, malo brašna, ali peče se dugo kao kruh, a slično i izgleda. Od tada se, naravno, pa sve do danas radi s carskom krunom. Uz kliktanje sokolova nad Modrim jezerom odlazim iz Imotske krajine, znam da mi ni put do Zagreba neće biti dovoljan da sredim misli i popravim svoje krive predodžbe da dolazim u kraj modre rupe i mangupa. Ništa od toga – od Imoćana bi svi trebali učiti. A to bajno Modro jezero baš mi je priraslo srcu.
>> FOTOGALERIJA Nakon 18 godina izgrađena autocesta od Siska do Zagreba, pogledajte kako izgleda
