Mladi znanstvenik dr. sc. Sven Maričić s Tehničkog fakulteta u Rijeci prvi je u Hrvatskoj počeo primjenjivati 3D tehnologiju u kirurgiji, no to je tek dio onoga čemu je posvećen i što ga zaokuplja. Kaže kako ne može biti dobrim znanstvenikom onaj tko nije snažno motiviran i veliki sanjar.
Sponzori za disertaciju
Njegova je priča počela prije otprilike osam godina kada se zainteresirao za 3D tehnologiju i biokompatibilne materijale koji su primjenjivi u medicini.
– Tehnologija 3D tiska poznata je već dulje vrijeme. Kod nas su prve 3D printere nabavili na fakultetima u Slavonskom Brodu i Zagrebu. U osnovi je riječ o tehnologiji koja, za razliku od dosadašnjih klasičnih vrsta obrade, dodaje jedan sloj materijala na drugi i time gradi geometriju modela. A danas smo u mogućnost raditi izrazito kompleksne modele u širokoj paleti materijala, od plastike do metala – objašnjava Maričić. Njegovo višegodišnje usavršavanje, eksperimentiranje i mreža suradnika različitih profila rezultirali su projektima kojima je cilj bila primjena 3D tehnologije u kirurgiji.
– Imam nekoliko zaštićenih modela, među ostalim i učilo FEKS MAPEM s partnerima Darkom Manestrom i Mladenom Perinićem, razvijeno u sklopu PoC programa, koji je organizirala poslovno-inovacijska agencija BICRO. Nadamo se da će ući u nastavu prirodnih znanosti u svim školama, za što su već poduzeti prvi koraci. 3D printerom napravili smo model lubanje na kojem studenti i liječnici mogu vježbati operacije glave. Model je takav da je lubanja podijeljena u nekoliko tankih slojeva. Slični modeli postoje u svijetu, no ovaj ima toliko tanke slojeve, a time ih je puno više, da je preciznost prikaza bitno veća. Postigli smo to da studenti koji se koriste ovim modelom imaju izuzetno dobro sredstvo za rad i vježbu, bolje nego studenti nekog drugog fakulteta u svijetu. Za model je zainteresirana jedna velika korporacija, no naša je želja proizvodnju smjestiti u Hrvatsku. Time će se postići sinergija domaće pameti, tehnologije i proizvodnje. Naša je šansa ugledati se u razvijene zemlje koje su iskoristile znanje kao jedan od glavnih alata razvoja – ističe Maričić, koji podržava spoj umjetnosti i znanosti uvjeren kako je to trend budućeg razvoja.
Lani je radio na 3D skeniranju riječkog benda Morso, iz čega je iznikla i izložba, a s kolegama s Akademije u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti iduće godine priprema postav kojim će obilježiti i prvu operaciju. Plod umjetnosti i biotehnologije i Maričićeva je izložba “Dijalog” u Galeriji “Juraj Klović”, nastala u suradnji s fotografom Draženom Šokčevićem.
Na samim počecima njegova zanimanja za 3D tehnologiju na Sveučilištu u Rijeci manjkalo je opreme pa je Maričić svoju disertaciju počeo voditi kao projekt kroz koji je pronašao sponzore, a uz novčanu pomoć sveučilišne Zaklade odlazio je na domaće i strane kongrese, čime mu se otvorila prilika raditi na tehnološki vrhunskoj opremi vrijednoj desetke milijuna kuna.
– Sjećam se da sam istovremeno radio u jednoj privatnoj tvrtki i poslije posla jurio na predavanja. Naravno, činjenica da sam za prvu godinu poslijediplomskog studija dao dvije mjesečne plaće bila je dovoljan podsjetnik i motivacija dok sam noću pisao znanstvene radove. I danas sam zahvalan ljudima iz Mardesigna što sam prve profesionalne inženjerske korake napravio kod njih. I baš u trenutku kada sam dobio posao i ugovor na neodređeno, zahvalio sam se poslodavcima i zaposlio se na fakultetu, na kojem radim i danas – kaže Maričić.
Modeliranje implantata
Zahvalan je mentoru prof. Mladenu Periniću, koji ga je usmjerio u daljnjem radu. No, vjetar u leđa dogodio se spletom okolnosti i zahvaljujući susretu s budućim kolegama i suradnicima na Zavodu za anatomiju te poslije na dentalnoj protetici riječkog Medicinskog fakulteta, prof. Sanjom Zoričić Cvek, prof. Danielom Kovačević Pavičić, prof. Renatom Gržić te prof. Damirom Miletićem s Klinike za radiologiju.
– Kada smo razgovarali o mogućoj primjeni 3D modeliranja, prof. Kovačević Pavičić mi je predložila da proučim slučaj pacijenta kojemu su se polipi u sinusima toliko raširili da su počeli lomiti kost i prijetiti oštećenjem oka. Pacijent je imao cijeli niz operacija, a čekala ga je još rekonstrukcija dijela čela i nosa, pri čemu je, umjesto dijela uništene kosti, trebao biti ugrađen implantat. Ono što je do tada postojalo nije bilo posve precizno i usporedba rezultata prevagnula je u korist primjene nove tehnologije. Trebalo mi je šest mjeseci za prvi matematički model koji sam napravio na temelju CT snimki glave pacijenta. U suradnji sa stručnjacima iz Poliklinike Rident i Klinike za otorinolaringologiju KBC-a Rijeka, na temelju toga modela modeliran je implantat od polimetilmetakrilata, koji je ugrađen pacijentu. Rezultat toga je da smo 30 posto smanjili količinu potrebnog materijala i, što je bilo još važnije, trajanje operacije skraćeno je gotovo za polovicu. Bio sam na operaciji i to je bio fenomenalan osjećaj – prisjeća se Maričić.
Zahvalan je i kolegama dr. sc. Ozrenu Bukovcu i Deanu Staniću na pomoći i korisnim sugestijama tijekom istraživanja. Priznaje kako je bilo teško razviti toliku preciznost kod printanja, no to je bio izazov kojim se želio baviti. Mogućnost da pomogne za njega je najveća motivacija, a osjećaj je neopisiv.
– Kada napraviš anatomski dio koji je plod tvojeg rada i istraživanja i kada postane dijelom nečijeg života, tome nema premca. Time smo se prije gotovo šest godina na klinici za ORL upisali u red tehnološki razvijenih zemalja. Ponosan sam na činjenicu da sam jedan od prvih koji je svoju zemlju doveo u tako elitno društvo. Rezultat svega je da sam sa 34 godine ispunio znanstvene uvjete za sveučilišnog redovitog profesora – kaže Maričić, koji trenutačno radi i na sustavu očitavanja podataka, a rezultati su obećavajući.
– U modelu koji razvijam velika je prednost u tome da su eliminirane potencijalne opasnosti zračenja koje se nalaze u klasičnim dijagnostičkim medicinskim uređajima. Kada gledate pacijenta kojemu ne možete pomoći, znanstvenik bi trebao biti taj zadnji oslonac koji će mu uliti nadu da nova tehnologija i istraživanja mogu dati rezultate. Ne samo riječima nego i stavom – govori Maričić.
Također radi na slikovnici, i to znanstvenoj.
– Veliki sam fan poznatog austrijskog umjetnika Hundertwassera, a u mojem gradu živi i radi osoba koja je bila njegov suradnik. Tako sam imao priliku iz prve ruke saznati sve što me na satu umjetnosti zanimalo. Naravno, i moja prva slikovnica bila je upravo tog autora, Voje Radoičića. Nakon što smo se upoznali, otvorio mi se jedan sasvim novi svijet koji me inspirira u mojem znanstvenom radu. Ta znanstvena slikovnica za mlađe bit će moj skromni doprinos razvoju i popularizaciji znanosti u našoj zemlji. Gospodin Radoičić napravio je naslovnu stranicu, koja je priča za sebe – ističe Maričić. Koliko je široko njegovo djelovanje, potvrđuje i projekt koji ulazi u područje forenzike. Zajedno s antropologinjom Anjom Petaros radi na razvoju instrumenta za 3D modeliranje u forenzičkoj antropologiji. Postoji još nekoliko razvojnih tehnoloških projekata i ideja na kojima radi, pri čemu surađuje s ekipom iz CORE inkubatora koji vodi Hamed Bangoura. Ideje mu samo naviru, neke su ušle i u strategiju razvoja grada Rijeke. Zanimljivo je, napominje Maričić, da bi 3D modeliranje i 3D printanje uskoro moglo promijeniti i život jednoj udomljenoj ženki haskija koja, nakon idejne faze projekta, ima izgleda da dobije umjetnu nogu.
