Možda smo mala, neutjecajna i, sudeći po nezasluženim packama iz
Bruxellesa, drugorazredna europska država, ali zato bez kompleksa
možemo reći da smo turistička velesila. Rijetke su države koje se mogu
pohvaliti da ih godišnje posjeti 10 milijuna turista, a još je manje
zemalja koje ugoste dvostruko više stranaca nego što same imaju
stanovnika.
Kada bismo se igrali brojkama, to je, recimo, jednako kao kada bi u SAD
godišnje došlo 700 milijuna ljudi ili kad bi u Italiju nahrupilo 110
milijuna, o čemu te važne turističke zemlje mogu samo sanjati. Upravo
zbog našeg značenja i, zašto ne ponoviti, neosporne kvalitete, moramo
odbiti kuknjavu nekih gostiju koji još žale za vremenima kada su za
dvjestotinjak ondašnjih maraka danima uživali u socijalističkim
bakanalijama.
Ruku na srce, gdje Nijemac, Austrijanac ili neki drugi
Srednjoeuropljanin – osim u Hrvatsku – može stići tako brzo, sigurno i,
što nikako nije nebitno, vlastitim automobilom. A kada preko odličnih
autocesta stigne na more, onda se može prepustiti svakovrsnim užicima
te, kako se to popularno kaže, sve boljoj izvanpasionskoj ponudi.
Napokon, a to je možda i najvažnije, ne mora bježati u rezervate
ograđene žicom ili, ne daj Bože, strahovati od terorističkih napada.
Jer, došao je u – Hrvatsku.
RIJEČ - DVIJE