Kada nas je cvijet ugledao ovako unakažene, tužnim glasom upitao je zemlju: O, zemljo okrutna, što se dogodilo da su ta djeca tako stradala i moraju čitav život patiti?“, tužnim glasom recitirao je pjesmu 12-godišnji irački dječak Jasem Mohamed, jedan od tisuće i tisuće iračke djece koja su nastradala od mina u Iraku. Naime, Jasem je imao samo četiri godine kada je prilikom igranja nogometa sa svojim prijateljima naišao na minu. Poput svakog radoznalog dječačića, Jasem se počeo igrati s minom koja je u jednom trenutku eksplodirala, što je dječaka obilježilo za cijeli život. Ostao je bez desne podlaktice, bez oka, dok je po cijelom licu i tijelu pun ožiljaka od gelera. Zahvaljujući udruzi Hrvatska pomaže i hrvatskom veleposlanstvu u Iraku, Jasem je s grupom od 20 iračke djece, stradale od mina i autobombi, stigao na ljetovanje u ljetovalište Crvenog križa u Novi Vinodolski.
– Zahvaljujemo se Hrvatskoj koja nam je pomogla da izađemo iz iračkog pakla i na trenutak zaboravimo na naše muke i patnje – govori Jasem koji dolazi iz provincije Saladin u kojoj se vodilo najviše borbi između američkih snaga i pobunjenika, a poslije između iračke vojske i ISIL-a, ističući kako mu je samo žao što nije uspio dobiti autogram svog idola Luke Modrića kojeg je susreo u zagrebačkoj zračnoj luci.
– Obožavam nogomet i navijam za Real Madrid. Osim Ronalda, najviše volim Luku Modrića. Kada smo sletjeli u Zagreb, vidio sam Luku Modrića. Brzo smo se uspjeli svi slikati s njim, ali bilo je premalo vremena da mi da autogram – uzbuđeno govori Jasem pokazujući nam fotografiju sa svojim idolom, sav sretan što je uspio stajati tik uz zvijezdu Reala i hrvatskog reprezentativca.
Irak je zemlja koja, prema izvještaju UN-a, ima najviše zaostalih i svježih mina u svijetu. UN procjenjuje da ih je više od 30 milijuna, a potječu iz još davnog Iransko-iračkog rata (1980. – 1988.), iračkog zauzimanja Kuvajta (1990./91.), a posijane su i nakon ulaska trupa SAD-a u Irak 2003. Mine predstavljaju problem na sjeveru, duž granice između Iraka i Irana, i diljem središnjeg i južnog dijela zemlje. Čišćenje minskih polja posao je koji će u Iraku zasigurno trajati još sljedećih 50-ak godina. Do sada je u eksplozijama mina poginulo više od 15 tisuća ljudi, od kojih su više od polovine bila djeca. Oko sedam milijuna Iračana živi na miniranim područjima, koja su se još dodatno proširila dolaskom terorističke organizacije Islamske države koja je minirala i postavila eksploziv po čitavom teritoriju koji je bio pod njihovom kontrolom. Oslobađanjem Mosula i Tal Afara, iračka vlada strahuje od povećanja broja žrtava na područjima na koja se počelo vraćati stanovništvo.
Skupina iračke djece provela je, kako su nam rekli, nezaboravno ljeto u Novom Vinodolskom gdje su se za njih brinuli volonteri Crvenog križa koji su im ispunili svaku minutu boravka u Hrvatskoj. Ono što ih je najviše oduševilo su nova prijateljstva koja su sklopili s hrvatskom djecom iz Ličko-senjske i Sisačko-moslavačke županije te s djecom iz centra Slave Raškaj, s kojima su bili čitavo vrijeme. Jedna od pratiteljica iračke djece, Hala Alshanaire, nije mogla sakriti suze vidjevši kako se hrvatska i iračka djeca druže i plešu tijekom disko-večeri koja je bila organizirana za njih.
– Bog će nagraditi svakoga tko je sudjelovao u organizaciji dolaska naše djece u Hrvatsku. Vidite li njihov osmijeh i suze radosnice? Pogledajte tu djecu koja inače teško hodaju, a sada s novim prijateljima plešu poput leptirića – kroz suze govori Hala ističući kako su ta djeca, koja cijeli život žive u strahu od rata i mina, prvi put doživjela nešto tako dobro i lijepo.
Najmlađem šest godina
Najmlađi stradali irački dječak koji je stigao u Hrvatsku ima samo šest godina. Hor Haidar, stradao je s tri godine u blizini grada Basre, na jugu Iraka. Horovi roditelji inače su pastiri. Dječak je stradao za vrijeme kada je sa svojim roditeljima tjerao ovce te tako ušao u minsko polje, prilikom čega je izgubio lijevu ruku.
– Jako mi je lijepo ovdje. Prvi put sam vidio more. Svaki dan se kupam i igram nogomet. Sada imam puno prijatelja s kojima se igram iako ih ne razumijem što govore – kaže Hor čija je životna želja postati nogometaš. Među najteže ozlijeđenima je 13-godišnji Mogtada Jasem, također iz provincije Salahadin. Mogtada je nastradao sa svega pet mjeseci, kada je njegova majka, s njim u naručju, bježala od ratnih sukoba. Ispred njih je eksplodirala bomba koja je teško ozlijedila Mogtadu koji je ostao 100%-tni invalid, a njegova je majka bila teško ranjena. Tužno je vidjeti kako Mogtada koji, unatoč teškim ozljedama i invalidnosti, sve vrijeme trčkara za loptom i svojim novim prijateljima koje sa smiješkom pozdravi svaki put kada prolazi uz njih. Među stradalom iračkom djecom u Hrvatsku je stigla i 12-godišnja Sadika Leziz Hais iz provincije Misan. Sadika je imala samo osam godina kada je s mamom pred Bajram otišla na tržnicu u kupnju te se zatekla u blizini eksplozije autobombe koju je izveo samoubojica ISIL-a. Od siline eksplozije Sadika je bila odbačena 50-ak metara, čak u drugu ulicu. Njezina majka bila je teško ranjena i ostala trajni invalid. Za malu Sadiku nitko nije vjerovao da će ostati živa s obzirom na njezine teške ozljede. Naime, više od 20 dana bila je u potpunoj komi te joj je amputirana lijeva noga dok joj je desna potpuno izgorjela do kosti. Danas je Sadika ipak vesela djevojčica unatoč tome što život provodi u invalidskim kolicima i na štakama.
– Jako sam sretna što sam došla u Hrvatsku. Ovo je lijepa zemlja i ljudi su jako dobri. Našla sam puno prijateljica iz Hrvatske s kojima razgovaram na engleskom. Sve su mi rekle kako žele da dođem svake godine da se družimo i razgovaramo. Ja njih sada još ne mogu pozvati u Irak. Nadam da će jednom i kod nas prestati rat i sukobi i da ću i ja njih moći pozvati u svoju zemlju bez straha da ih dostigne naša sudbina – govori Sadika priznajući kako prvi puta šeće bez straha od autobombe ili samoubilačkih napada i uživa, sjedeći na obali, u prekrasnom pogledu na more koji će pamtiti dok je živa. Osim druženja, kroz igru i zabavu s njihovim vršnjacima, za iračku djecu održana je i uvodna edukacija o opasnosti od mina.
Održao ju je Mladen Crnković, viši savjetnik za edukaciju i žrtve mina u Hrvatskom centru za razminiranje, uz prikaz metoda razminiranja u Hrvatskoj, rad pirotehničara i pasa za detekciju mina i sudjelovanje predstavnika Hrvatskog centra za razminiranje i Ministarstva unutarnjih poslova. Željko Gršić, branitelj iz Domovinskog rata i pripadnik Udruge jedinice specijalne policije istaknuo je način ponašanja prilikom ulaska u minirani prostor ili susreta s minsko-eksplozivnim sredstvima. Isto tako, održan je i razgovor između djece, posebno žrtava mina.
Hrvatska pomaže
Najzaslužnija za dovođenje iračke djece, stradale od minskih i eksplozivnih naprava, u Hrvatsku je Đurđa Adlešič, predsjednica udruge Hrvatska pomaže.
– Drago mi je da je bila moguća dobra i kvalitetna suradnja, edukacija i prijateljstvo djece iz Hrvatske, Sisačko-moslavačke i Ličko-senjske županije koje su minski najzagađenije, i iračke djece stradale od mina i autobombi. Razmjena iskustva među djecom bila je odlična – kazala je Adlešič sigurna da će biti i onih koji će ponijeti adekvatna znanja pa će onda biti i manje žrtava.
– To što su se stvorila prijateljstva i što Hrvatska ima priliku pomagati i drugima također je veliko zadovoljstvo za sve nas – istaknula je Adlešič.
Nije bilo lako realizirati projekt dolaska iračke djece u Hrvatsku. Uz Đurđu Adlešič i udrugu Hrvatska pomaže, veliki napor za realizaciju tog projekta učinilo je i hrvatsko veleposlanstvo u Bagdadu na čelu s veleposlanikom Ivanom Jurićem i njegovim zamjenikom Jerkom Leticom.
– Udruga Hrvatska pomaže, sa svojim menadžmentom, u suradnji s Crvenim križem Grada Zagreba koji je dao smještaj u Novom Vinodolskom, realizirali su ovaj projekt. Da bi djeca dobila vizu, morala su dobiti pozivnicu. Hrvatsko veleposlanstvo u Bagdadu komuniciralo je s iračkim ministarstvom zdravstva i ekologije koje je, između ostalog, nadležno i za žrtve rata. Oni su izabrali djecu s cijelog područja Iraka koje smo doveli u Hrvatsku. Hrvatska strana plaća sve ovdje, dok aviokarte pokriva UNMAS, odjel u UN-u koji je zadužen za čišćenje mina sa sjedištem u New Yorku – objasnio je Jerko Letica.
„O, cvijete, otvori nam vrata škole!
Kada nam je otvorio vrata škole, cvijet je tužnim glasom upitao zemlju:
O, zemljo, zašto si žedna dječje krvi? Znam da nema dovoljno vode, jer i ja osjećam tu sušu i visoku temperaturu. Ja ih lijepo pogledam i oni mi naliju vodu.
O, zemljo, molim te, lijepo gledaj na tu djecu da i tebe polijevaju i neće biti potrebna više dječja krv“, kroz suze završio je svoju pjesmicu Jasem Mohamed.
ahahaaa, jel vas to pripremaju za "ekipu", pripremaju. super je kad plesu ko leptirici, tako su plesali ko leptirici i po britaniji, belgiji, holandiji, francuskoj kad ih je doslo prvih deset, a sad kad ih ima na stotine tisuca ko leptirici plesu ali ovaj put britanci, francuzi, belgijanci i u luku zaobilaze dijelove grada dje ovi "leptirici" zive. i vi kao slavite oluju, ahahahaaa, javite se za desetak godina sa olujama.......i zasto nema Sirijske djece. i ko ovo placa, jer moja stara ima 1800 kuna mirovine, kad poplaca sve racune ostane joj 400 kuna za zivot za mjesec dana.da joj ja ne saljem doslovno bi crkla od gladi. a zamisli onih jadnika sto im niko ne salje.ko je ove doveo u hrvatsku treba ga krivicno goniti.