Iranski dužnosnici u petak su se u Beču sastali s predstavnicima država koje su još uvijek partneri u sklopu prije postignutog nuklearnog sporazuma – Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Rusije i Kine. Iranci su bili odlučni u svojoj nakani i ponovili zahtjev da bi im se morala dopustiti prodaja nafte.
Ti su pregovori, koji su trebali uvjeriti Iran da ne smije prekršiti postavljena ograničenja u raspolaganju nuklearnom tehnologijom, po svemu sudeći propali jer su iranski dužnosnici upozorili da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, a SAD je odbio pozive iz Europe da ublaži svoje sankcije Iranu kako bi se stvorili uvjeti za nastavak razgovora. Iran je postavio ultimatum da do 7. srpnja počnu poštovati sporazum jer nakon toga bi u toj zemlji mogli početi postupak proizvodnje uranija veće čistoće od one koju dopušta sporazum.
Prijetnja iz Pakistana
Takva iranska odluka zabrinula je svijet i odmah su počele špekulacije koliko vremena treba Iranu da napravi atomsku bombu. Najviše panike izazvala je izjava visokog predstavnika ministarstva vanjskih poslova SAD-a, koju je objavio Bloomberg, kako bi Iran mogao imati atomsku bombu za samo 16 dana, što je SAD odmah demantirao. Oglasili su se i istraživači Zajedničkog instituta za nuklearna istraživanja (JINR) u ruskom grad Dubni koji kažu da su iranske rezerve uranija dovoljne za izradu bombi te da Iran može napraviti atomsku bombu za manje od godinu dana ako to želi. Iako postoji teorija da velike sile ne žele da ijedna muslimanska zemlja posjeduje bombu kako ona ne bi jednog dana završila u rukama ekstremista i radikalista kao što su Al-Qa’ida i ISIL, Pakistan, koji je politički nestabilna država, ima više od 100 razvijenih nuklearnih oružja, što je povećanje od 40 posto u samo dvije godine i po nuklearnom arsenalu pretekao je Veliku Britaniju i smjestio se na peto mjesto iza SAD-a, Rusije, Francuske i Kine. Međutim, Pakistan nikada nije bio prijetnja izraelskoj državi, koja je najveći saveznik SAD-a i većini zemalja EU. Zbog toga nije bilo toliko strahova i takve reakcije svijeta kao što je u slučaju Irana.
Najviše je u strahu od moguće izrade atomske bombe u Iranu Izrael, koji je u nekoliko navrata tražio dozvolu od SAD-a da bombardira iransko nuklearno postrojenje, s obzirom na to da je Iranu cilj uništiti izraelsku državu koju smatraju karcinomom koji treba iskorijeniti, što nije samo iranska vojna doktrina već i ideološka zbog svetog grada Jeruzalema. Osim Izraela, zabrinuta je i Saudijska Arabija, koja se ni vjerski ni politički ni ideološki ne slaže s Iranom. Naime, osim vječnog suparništva u dominaciji nad regijom, velika je razlika i u vjeri. Iako obje zemlje prakticiraju islamsku vjeru, Saudijci Irance smatraju nevjernicima jer u vehabijskoj ideologiji, koju prakticira Saudijska Arabija, šijiti su otpadnici i nevjernici.
Dr. sc. Tonči Tadić, viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković i član Znanstveno-tehničkog odbora Euratoma (STC), najvišeg savjetodavnog tijela Europske komisije za pitanja nuklearne energije, smatra da odustajanje SAD-a od nuklearnog sporazuma s Iranom, uz pritisak Trumpa na EU da se povuče iz sporazuma i posljedično istupanje Irana iz sporazuma, logično dovodi do pitanja može li Iran i u kojem razdoblju razviti svoju bombu.
– Postoje dva puta prema nuklearnoj bombi: uranski i plutonijski. Uranski se temelji na obogaćivanju urana jer prirodni uran sadrži manje od 1 posto izotopa urana-235 koji se koristi za nuklearno oružje. Glavninu čini uran-238. U centrifugama se vrti spoj urana s fluorom, tj. uran-heksafluorid zagrijan u stanje plina te se teži uran-238 nakuplja uz vanjske stijenke, a traženi uran-235 ostaje u sredini. Proces je spor, dugotrajan i skup, ali to je danas uobičajena metoda kojom se dostiže obogaćenje goriva ispod 10 posto s uranom-235 za nuklearke te iznad 90 posto za nuklearne bombe. Za bombu je dovoljno do pet kg obogaćenog urana. Ključno je da se uranska bomba ne mora testirati ako se napravi po hirošimskom modelu: dva komada obogaćenog urana, oba potkritične mase, koja se eksplozivom spajanju u kritičnu masu, što je ključni uvjet za nuklearnu eksploziju. Ni Amerikanci nisu prethodno testirali hirošimsku bombu jer je taj koncept pouzdan – kazao je za Večernji list Tadić objašnjavajući kako je, s druge strane, plutonijski put onaj za koji su se odlučili Kim Jong-Un i Adolf Hitler.
Obavezno testiranje
– Prirodni uran s prirodnim mjerom urana-238 i urana-235 stavi se u reaktor s teškom vodom. Nakon nekoliko tjedana u reaktoru se stvori dovoljna količina plutonija-239, koji se kemijskim putem odvaja od urana-238. Plutonij-239 najotrovnija je stvar na svijetu i uz to je radioaktivan. No iznimno je reaktivan i pogodan za bombu. Njegova bomba ne može se stvoriti iz dvije potkritične mase nego se jedna jedina masa od oko 3 kg plutonija-239 sabija koncentričnom eksplozijom, točnije implozijom. Eksplozivom se potkritična masa plutonija sabija u kritičnu masu. No za to je potreban savršen kuglasti val i to treba testirati. Zato su Amerikanci u pustinji Novog Meksika 1945. testirali plutonijsku bombu, prije nego što su istu bacili na Nagasaki. Takvi su tehnički zahtjevi. No kod nuklearne bombe nikad nije u pitanju tehnika, nego politika. Može je imati bilo koja zemlja za deset godina ako je spremna na to “zdrobiti” 20 milijardi eura i žrtvovati zdravlje dijela svojih znanstvenika i inženjera, iako je tehnologija danas poznatija nego 1945. – naglasio je Tadić.
Istaknuo je kako je Iran mogao razviti plutonijsku bombu i testirati je da je htio, budući da od 2006. postoji proizvodnja teške vode u Araku, ali ipak do danas to nije učinio! – Ostali su zemlja – članica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Zašto? Pa zato što bi testiranjem plutonijske bombe ismijali sve svoje saveznike i prijatelje i dokazali se kao nepouzdani partner. Sama bomba za sebe ne znači mnogo ako nije uvezana u međunarodni sustav. Kim u Sjevernoj Koreji ima svoje bombe, ali je pod sankcijama i s njime gotovo nitko ne želi imati posla. No uranski put prema bombi, odnosno centrifugi, još je zagonetnije pitanje. Naime, iako centrifuge formalno služe za obogaćivanje urana za potrebe nuklearki, što priječi Iran ili bilo koju drugu zemlju da 3/4 centrifuga, jasno bez ikakva međunarodnog nadzora, upotrebljava za obogaćivanje urana za bombu, a samo 1/4 centrifuga za nuklearke? Ili da iz pogona za obradu istrošenog goriva iz svojih nuklearki izvlači plutonij za bombu, opet bez međunarodnog nadzora? – upitao je Tadić koji je uvjeren kako su baš te bojazni bile uzrok sklapanja nuklearnog sporazuma s Iranom, koji je jamčio da iranske nuklearke neće biti prikriveni put prema bombi.
– S druge strane je Trump svojom romansom s Kim Jong-Unom Irancima poslao poruku da mu više leže režimi koji imaju bombu nego oni koji je nemaju. Bojim se da smo pred novom, vrlo opasnom utrkom u nuklearnom naoružanju na ionako zapaljivom Bliskom Istoku – zaključio je hrvatski znanstvenik Tonči Tadić.
I vas su nazvali I to vam sapnuli ili..