Greška koju često čine zapadni mediji kada izvještavaju o Iranu jest to što ne prave jasnu razliku između iranskog naroda i vladajućeg islamističkog režima. To je naročito važno naglasiti u svjetlu događaja koji posljednjih mjeseci potresaju tu zemlju. Veliki prosvjedi širom Irana na kojima narod izražava svoju ogorčenost režimom ne prestaju i sve više dobivaju na snazi i oštrini.
Ponosni iranski narod dugo je godina na svojoj koži osjećao što znači živjeti pod totalitarnom vlašću. I nakon desetljeća izolacije i sankcija, kada je 2015. postignut nuklearni sporazum s Iranom a zemlji skinute sankcije, očekivalo se da će se Iran konačno otvoriti prema svijetu, a vlast se početi baviti boljitkom vlastitog naroda. Međutim, umjesto ulaganja u ekonomski napredak zemlje, režim je dobivena sredstva usmjerio za vojsku i financiranje svojih imperijalnih ambicija u regiji. Takav pristup je ionako iscrpljenu iransku ekonomiju dodatno bacio na koljena, a u narodu stvorio nezadovoljstvo.
To je i razlog što je jedna od glavnih poruka s prosvjeda širom Irana bila ona o izlasku iz ratova u regiji. “Napustite Siriju, brinite o nama” i “Smrt Hezbollahu” neke su od najučestalijih poruka s tih prosvjeda. To je zemlja u kojoj 50 posto stanovništva čine mladi, kojima je dosta ratova i izolacije. Umjesto prosperiteta i napretka, regionalni avanturizam islamističkog režima, međutim, doveo je do toga da se nad Iranom ponovno nadvije prijetnja novih sankcija i izolacije, koje je nedavno najavila američka administracija. Po samoj najavi uvođenja novih sankcija iranski rial je naglo počeo gubiti na vrijednosti. Tako se početkom godine 1 dolar mogao zamijeniti za 35.000 riala, dok se sada za 1 dolar traži više od 100.000 riala.
To su prvi osjetili trgovci, koji su počeli zatvarati trgovine zbog sunovrata tečaja. Zatvaranje trgovina, naravno, samo proizvodi kontraefekt, jer stvara još veće nezadovoljstvo među narodom. “Dosta nam je visokih cijena i inflacije”, poručuju prosvjednici u Teheranu. Dok su oni prosvjedovali zapaljena je tržnica Golshahr u Kraradžu, zapadno od Teherana sa 760 prodajnih mjesta. Na sve te nedaće, Iran je zahvatila i suša, pa su sve veće nestašice vode.
Vlasti su, kao odgovor na to, isključile pumpe za navodnjavanje i seljacima zabranile da zalijevaju svoje usjeve. Što je poljoprivrednike izvelo na ulice i pokrenulo novi val prosvjeda, s najvećim odjekom u jugozapadnom Iranu u gradu Haramšaheru. Suša je uzrokovala i nestašice električne energije, pa su uvedene šestosatne restrikcije struje u cijelom Iranu, osim Teherana, jer vlasti po svaku cijenu žele izbjeći prelijevanje narodnog nezadovoljstva na glavni grad. Iranskim režimom je zavladala paranoja, a dosadašnja objašnjenja, koja su kao uzročnike svih problema predstavljali SAD-e i Izrael, više ne prolaze.
Stupanj paranoje režima možda najbolje ilustrira izjava zapovjednika Revolucionarne garde, koji je uzrok suše koja je pogodila Iran pronašao u Izraelu, koji Iranu “krade kišne oblake”. Iranskom režimu više ne prolazi stari recept kako su za sve njihove nedaće krivi vanjski neprijatelji. Sve ovo se događa prije nego što su nove američke sankcije uopće stupile na snagu. Trumpova administracija je sve brižljivo pripremila i dala dovoljno vremena partnerima da prije prvog vala sankcija koje stupaju na snagu 6. kolovoza. Tako je primjerice novi američki veleposlanik u Njemačkoj ponudio tvrtkama koje sada posluju s Iranom ulaganja u profitabilne industrije u SAD-u.
Za sve koji uvoze iransku naftu, pa tako i nama, posebno bi trebao biti znakovit 4. studeni, kada na snagu stupa paket sankcija koji se odnosi na trgovinu naftom i energentima. SAD izlazi iz iranskog sporazuma, upravo na obljetnicu upada revolucionarnih snaga u američko veleposlanstvo u Teheranu i početka režimske torture u Iranu.
Dok se europske elite dogovaraju s Rouhanijem, Trump je svoju poruku usmjerio ka iranskom narodu, jer je prepoznao da imaju zajednički interes. Izlaskom iz sporazuma s Iranom postignut je svojevrsni sporazum s iranskim narodom. Iranski narod odgovara prosvjedima i porukama “naš neprijatelj je ovdje, lažu nam da je to Amerika”. Antiratno nastrojen i za ekonomski prosperitet zainteresiran iranski narod, znači i prosperitet i stabilnost čitavog Bliskog istoka. Završava se razdoblje četrdesetogodišnjeg lutanja pustinjom iranskog naroda. Taj narod se sada budi i uzvikuje kako je konačno dosta i pokazuje svoj ponos. On sada uzvikuje bez straha – “Mi smo svi zajedno, mi smo Iranci i mi smo ujedinjeni”.
Ako nas pogodi treći svjetski rat, 10 najmoćnijih zemalja imat će ključnu ulogu:
I Iračani i Libijci su prosvjedovali i tražili otvaranje demokraciji i zapadu pa gdje su završili? O Ukrajini da i ne govorim! Zapadu nije stalo do Irana i njegovog naroda nego do iranskih prirodnih bogatstava. Svi vidimo kako su prošlje zemlje gdje je uvedena ili pokušala biti uvedena demokracija na američki način. Zadnji primjer je Sirija gdje su Ameri podržavali i naoružavali najgore ljudske zvjeri samo da bi svrgnuli legalno izabranog predsjednika. Istovremeno se ne odlučuju svrgnuti pravi diktatorski režim u Sjverenoj Koreji. Zašto? Pa tamo i nemaju baš nešto opljačkati nakon uvođenja “demokracije”. Držite se Iranci i nedajte američkim imperijalistima da vam razore zemlju!