Kada bismo ocjenjivali prvi dan službenog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj, koji je organiziran na inicijativu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, mogli bismo reći da je prvi rezultat ostvaren na simboličnoj razini – poraz je doživio jugoslavenski diskurs, koji je dosad bio dominantan u odnosima Hrvatske i Srbije.
To je diskurs koji se, kako znamo, kretao od “bratske ljubavi” do “vjekovnih mržnji” i koji je duboko opterećivao odnose hrvatske i srpske države i hrvatske i srpske nacije. Iako ovo nije prvi takav susret visokih dužnosnika Hrvatske i Srbije, ovo je prvi na kojem je bilo jasno da se susreću predstavnici dviju nacionalnih država, koje imaju puno problema, ali koji će biti rješavani bilateralno, u Zagrebu i Beogradu, u okviru mehanizama nacionalnih država, a ne preko nekakvih “zajedničkih platformi” i “inicijativa”, na obroncima slovenskih planina ili na plažama jadranskih otoka.
Neobična puška u rukama policije tijekom Vučićevog posjeta izazvala pažnju prolaznika:
To je točno suprotno od onoga što je podrazumijevala jugoslavenska teza – a to je da se odnosi između Hrvatske i Srbije, odnosno Srba i Hrvata mogu regulirati ili nekakvim nadnacionalnim projektom ili međunacionalnom mržnjom i sukobima. Da je ta teza doživjela debakl, možemo vidjeti, primjerice, u reakcijama hrvatske ljevice koja je danima priželjkivala propast ove inicijative hrvatske predsjednice kako bi potvrdila svoju tezu da nacionalne države ne mogu rješavati svoje sporove jer su, po njima, nacionalne države uvijek uzrok problema.
To je promjena koja, kako smo mogli vidjeti prema signalima koji su dolazili iz Beograda, nije odgovarala ni Srbiji – iz vlastite kalkulacije odgađanja rješavanja spornih pitanja kako bi se odugovlačenjem dobilo što više za sebe – ali je pod pritiskom Vučić na nju morao pristati kako ne bi ispao problem u očima tzv. međunarodne zajednice. U tom je smislu naročito zadovoljstvo bilo vidjeti Aleksandra Vulina kako se pred kamerama crveni i gotovo ispričava što u Zagrebu nisu primijećeni nikakvi “ustaše” i “napadi”, koje je danima prije posjeta najavljivao.
Takva je promjena od izuzetne važnosti za srpsku manjinu u Hrvatskoj, čija je sudbina dosad bila u najvećoj mjeri obilježena ovim jugoslavenskim diskursom. Srbi u Hrvatskoj percipirani su kao manjina koja će biti akter “normaliziranja” Hrvatske i budna guska njezina “zastranjivanja” u “fašizam” i “ustaštvo”. Takva “specijalna misija” koja im je namijenjena, ali koju su i sami prihvaćali, bila je preteško breme i stalan katalizator konflikta između Hrvata i Srba, a ne pomirenja, kako se to smatralo.
Kao paradigmatičan, gotovo skaredan primjer problematičnosti ovakvog pristupa rješavanju problema Srba u Hrvatskoj možemo navesti pisanje Novosti, glasila srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, koje su po prirodi ponajmanje srpske, a više jugoslavenske, i koje ne propuštaju nijednu priliku da sa svojih naslovnica napadaju Hrvatsku za “fašizaciju” i posvuda detektiraju “ustaštvo”. Bavljenje ideološkim temama bilo je prioritet nad, recimo, tako “prizemnim” stvarima, poput toga ima li neko srpsko selo struju, put ili školu. Hladnoća i distanca, koje su detektirane pri susretu hrvatskih i srpskih državnih dužnosnika, utoliko djeluju obećavajuće i za srpsku manjinu u Hrvatskoj. Za nadati se je da će se njihovi problemi odsad rješavati bez ideoloških magli, fokusiranjem na svakodnevne životne probleme.
Priče o tome kako Srbija nije vodila rat protiv Hrvatske su priče Srbima za vlastitu uporabu.Vučić iz Beograda donese matične knjige iz Dvora na Uni, a nisu, veli, ratovali protiv Hrvatske.Na Vukovar polijeću avioni sa vojnih aerodroma u Srbiji, a kao nisu ratovali.O tome odakle su vojnici JNA, šešeljevci i slična Arkanova gamadija, da ne pričam.