Hrvatska je najveći dobitnik proslave Oluje. Bilo je razloga da se postavlja pitanje troška dviju proslava, "državne" u Zagrebu i "narodne" u Kninu, ali koliko god da je uloženo, isplatila se svaka kuna. Neprocjenjiv je dobiveni osjećaj ponosa i zajedništva. Nepomirljivi političari rame uz rame. Jednako ushićeni Tomislav Karamarko i Milanka Opačić plješću na mimohodu. Taj je osjećaj natjerao tisuće i tisuće Zagrepčana da i kilometrima pješače po uzavrelom asfaltu kako bi se iz neposredne blizine uvjerili da i 20 godina poslije, unatoč svim podjelama, nedaćama i nezadovoljstvima, ipak "imamo Hrvatsku". Oluja nas je još jednom okupila. Pokazala je još jednom da je iznad bilo koje politike.
Neprocjenjiva je simbolička poruka koja je poslana obiteljima poginulih branitelja, ratnim vojnim invalidima i preživjelim veteranima Domovinskog rata, da se njihova žrtva cijeni i poštuje, da je mladim generacijama – bez obzira grade li civilnu ili vojnu karijeru – koliko god su okrenuti budućnosti, jako važna i prošlost. Rijetko koji događaj uspio je poput vojnog mimohoda u Zagrebu, možda samo dolazak pape, okupiti tako različite generacije, pri čemu se mjestimično činilo da dominiraju žene, djeca i mladi. Hrvatsko društvo je i od skupe prezentacije moći i snage Hrvatske vojske dobilo osjećaj mira i sigurnosti. I organizacijski je to bio ženskom rukom vođen dostojanstven skup, oslobođen bilo kakvog militarističkog šepurenja, u kojem je uz MiG-ove, zračne akrobacije, tenkove i haubice glavna priča postala 13-godišnja djevojčica. Mimohod je ponudio susjedima i svijetu lijepu sliku o modernoj Hrvatskoj, zreloj, dostojanstvenoj i ponosnoj. I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Zoran Milanović državničkim su govorima pokazali osjećaj za trenutak. Kao i Milanović i Karamarko kad su u Kninu odbili upornim novinarima govoriti o podjelama. Oluja je ostvarila još jednu pobjedu, ovaj put nad politikom. Opći dojam zaokružila je predsjednica preporučivši srbijanskim političarima da se okane mitova i laži.
>> Nikad više ljudi na ulicama Knina slavilo 20. obljetnicu Oluje
Te ratne godine, prije Oluje, gradonačelnik Bihaća piše pismo Tuđmanu. Kaže “Poštovani predsjedniče svi su nas napustili. Vi ste nam zadnja nada. Molimo vas, i prijateljski hrvatski narod da nam pomognete. Nakon toga uslijedila je akcija HV-a, HVO-a i petog korupsa ABIH. Bihać je oslobođen. Danas se o Bihaću govori kao o gradu kojem je bila namjenjena sudbina Srebrenice da mu se nije dogodio Tuđman i HV. Godinama nakon toga FTV pod vodstvom Bakira Hadžiomerovića i Zvonimira Jukića kojeg je na čelo FTV-a postavio Kukić, RH i Tuđmanovu pollitiku u BIH naziva jednostavno agresorskom a RH agresorom u BIH. U vrijeme ovog pisma u RH boravi 400.000 bošnjačkih izbjeglica. Tko normalan poziva agresora da ga oslobodi? A agresorski narod prijateljskim narodom? FTV nikada ove riječi bihaćkog načelnika, ratnog, upućene Tuđmanu nije objavio. Stvarana je i stvorena je jednostrana i jednostavna slika jednog vrlo komplesnog rata. Slika o dobrim njima, i agresorima nama. Ta slika koju je stvarao FTV danas je oficijelna povijest u BIH. Savjetnik načelnika Emdžada Galijaševića u službenoj pozivnici ponižavao Hrvate, Hrvatsko vijeće obrane i Republiku Hrvatsku Odlukom Općinskog vijeća Bihać, a na zahtjev svih braniteljskih udruga ovoga grada, 16. lipnja je proglašen Danom branitelja Bihaća. Iako su ovaj grad od srpskog agresora branili Armija BiH i HVO, općinske vlasti su odlučile u cijelosti sakriti ulogu Hrvata u obrani Bihaća. Općina Bihać je ove godine prvi put zaboravila činjenicu da je HVO branio ovaj grad i onemogućio agresora da od Bihaća napravi novi Vukovar ili Srebrenicu, što je bio plan. – Službenu pozivnicu za obilježavanje Dana branitelja, čiji je organizator općina Bihać, nije dobila nijedna udruga HVO. Također, na službenom prijmu ratnih zapovjednika 14. lipnja nije pozvan nijedan predstavnik ili zapovjednik HVO-a. U protokolu obilježavanja spomenutog dana nije predviđen nijedan posjet spomenicima poginulim pripadnicima HVO-a – rekli su nam predstavnici udruženja koja su proistekla iz HVO. Ignoriranje i zatiranje Hrvati u Bihaću platili su visoku cijenu za obranu ovoga grada. Tome svjedoči i podatak kako su 72 pripadnika HVO-a položila život u obrani svoga grada, a 250 ih je lakše i teže ranjeno. Danas ih vlast toga istog grada ignorira, zatire, ne priznaje. Savjetnik načelnika općine Bihać Izudin Saračević je otišao i korak dalje, pa je u tekstu na službenoj pozivnici vrijeđao HVO i hrvatski narod. – Ulogu Hrvatske je usporedio s ratnom ulogom Srbije i Crne Gore, HVO je proglasio paravojnom formacijom. Čovjek je vjerojatno zaboravio kako je upravo Hrvatska vojska spasila Bihać, te kako je ratno Predsjedništvo BiH ovlastilo HVO da brani BiH od agresora – istaknuli su naši sugovornici. Pitanje načelniku Čelnici braniteljskih udruga u Bihaću su u pismu otvoreno pitali načelnika Bihaća Emdžada Galijaševića je li ovo način na koji se gradi tolerancija i suživot? – Bez obzira što aktualne vlasti mislile o ulozi HVO-a u obrani Bihaća, mi se s ponosom i dostojanstvom sjećamo godina kada smo branili ovaj grad i poručujemo onima koji nas pokušavaju žive pokopati da u tome neće uspjeti – zaključili su predstavnici hrvatskih braniteljskih udruga u Bihaću. Ovo je samo još jedan pokazatelj u kakvom su položaju Hrvati u Bosni i Hercegovini.