U izvještaju iz 2005. Nacionalno obavještajno vijeće SAD-a ozbiljno je analiziralo procjenu da će uskoro “globalizacija imati azijsko lice”. Ekonomskim tigrovima Azije analitičari su pristupali uz strahopoštovanje, zaključili su da je za “azijsku globalizaciju” potrebno još samo da u svijet nagrnu stotine milijuna kineskih turista, kao što to već desetljećima čine Europljani, Amerikanci i Japanci.
U analizi za razdoblje do 2020. zanemarena je mogućnost da NR Kina snažna gospodarstva iz svoje blizine okupi u zonu slobodne trgovine po uzoru na EU i NAFTA-u (Kanada, SAD i Meksiko). S novom 2010. dogodilo se upravo to – s prvom je sekundom na snagu stupio sporazum kojim Kina i šest zemalja ASEAN-a (Indonezija, Malezija, Filipini, Singapur i Tajland) ukidaju 90 posto carina te se ujedinjuju u najveće područje slobodne trgovine koje je svijet vidio. Ukupni BDP organizacije od 6000 milijardi dolara treći je takav na svijetu, iza EU (18.400 mlrd.) i NAFTA-e (16.900 mlrd.). No po stanovništvu je riječ o apsolutnoj supersili jer 1,75 milijardi stanovnika suprotstavlja 500 milijuna Europljana. Organizacija usto 2015. u članstvo namjerava primiti i ostale članice ASEAN-a – Mijanmar, Kambodžu, Laos i Vijetnam – a uz posebne ugovore s Japanom, Indijom, J. Korejom, Australijom i N. Zelandom, jasno je da svjedočimo razvoju sile kojoj će svijet teško odoljeti i u čijem se središtu nalazi Kina.
Komunisti – najbolji kapitalisti
Sa 800 milijuna radnika, odnosno četvrtinom svih radnika svijeta, Kina je u 2009. srušila još jedan rekord – prestigla je Njemačku i postala najveći svjetski izvoznik. O snazi korporacijsko-komunističkog imperija svjedoči i to što je 500 najvećih kineskih koncerna u 2008. zaradilo 120 milijardi eura, dok je 500 najvećih koncerna iz SAD-a zaradilo 69 milijardi eura. Zapad si je, dakle, morao gorko priznati da su danas najuspješniji kapitalisti moderni komunisti. Ovakva gospodarska eksplozija za sobom povlači i sve veći politički utjecaj. Kineski su državni dužnosnici danas kao kod kuće u J. Americi, pogotovo u naftom bogatoj Venezueli, a Afrika sve više postaje “kineski kontinent”, prije svih u naftom bogatima Angoli, Sudanu i Nigeriji. Kina 20 posto svoje nafte dobiva iz Irana, izrazito koristi veze s Kazahstanom i ostalim srednjoazijskim zemljama te se ne libi ni vojnih saveza. Istočnoazijske zemlje stoga su i te kako našle računicu u tome da budu u istom klubu s, u perspektivi, najvećom silom svijeta, i to čak i onda kada je riječ o Indoneziji koja se do posljednjih minuta premišljala o uvjetima organizacije Kina-ASEAN u strahu za vlastitu ekonomiju i tržište.
Ovo nije svijet za “dva SAD-a”
Kineski san, međutim, ima i tamnu stranu. Postala je najveći zagađivač stakleničkim plinovima te će se prije ili kasnije morati pozabaviti klimatskim promjenama kao i SAD. Trideset posto površine joj je pod pustinjom koja se širi 3600 četvornih kilometara godišnje. Zemlja koja je nekoć izvozila hranu sada je uvozi. Još 2004. pretrpjela je 63 milijarde dolara štete zbog poremećene klime, što se godišnje drastično povećava i što državne vlasti sve ozbiljnije shvaćaju unatoč klimatskim igrama bez granica iz Kopenhagena. Kina ima problem i s raslojavanjem društva, ponajprije na bogate gradove i siromašna sela u unutrašnjosti u kojima 300 milijuna ljudi nema pristup pitkoj vodi. Tu je i problem sve slabijih prava radnika, zbog kojih su znale izbijati prave pobune s pobijenim direktorima. Ipak, Kina se pokazala mudrijom od Zapada, pa su vlasti na početku svjetske recesije povećale socijalna davanja 25 posto dok su ih svi ostali rušili. Konačni problem je i to što u svijetu nema mjesta za “dva SAD-a”, ali ako je suditi po trenutačnoj snazi, globalizacija će vrlo skoro dobiti kinesko lice, a koliko će u tome ostatak svijeta stradati više ili manje nego u svijetu “američkog mira”, tek će se vidjeti.
\"ovo nije svijet za dva SAD-a...\" bez brige, onaj truli će se uskoro početi gasiti...