– Sve je manje graditelja. Sve je manje stvaratelja. Sve je manje vrhunskih majstora – posve točno ustvrdila je prošli ponedjeljak učiteljica Bernarda Jug objavivši na svom profilu na Facebooku priču o dječaku koji je molio da ga pred razredom ne pita u kojoj će školi nastaviti školovanje jer ga je sram reći da će se “moći upisati samo za zidara”. Kakvu je velebnu “lekciju” učiteljica Jug održala i razredu i svima onima koji su se počeli podsmjehivati dječakovoj želji da postane zidar, već znamo. Mi je ovim tekstom samo nadopunjavamo. Primjerom. I to najboljim. Kao dar i putokaz onom dragom dječaku iz učiteljičine priče, ali i drugima.
“Bio sam uporan”
– Ja sam baš školovani zidar – ugodnim glasom ponosno nam je u subotu kazao 37-godišnji Anton Cvitić kada smo ga zamolili da nam ispriča svoju priču.
Rođen je u BiH, ali već desetljećima živi u Svetoj Nedelji nedaleko od Zagreba. Vlasnik je građevinskog obrta “Cvitić gradnja”. Kad smo ga pitali što ga je ponukalo da postane zidar, kako mu je prošlo školovanje, ima li posla..., uslijedili su odgovori koje i te kako vrijedi pročitati.
– Za zidara sam se odlučio jer sam sebe vidio u tom zanimanju pa sam upisao Obrtničko-industrijsku školu u Sopotu, smjer zidarstvo, u koju je prvi krenuo i moj godinu i pol stariji brat Željko. Školovanjem sam bio jako zadovoljan. Trajalo je tri godine. Imao sam jedan tjedan teorijske nastave, a jedan tjedan prakse kod poslodavca, no i u tom teorijskom dijelu bio je jedan dan prakse u školskoj radionici. Na kraju sam stekao adekvatno znanje i praksu prvenstveno zahvaljujući svojoj upornosti i zainteresiranosti, ali i poslodavcu kod kojeg sam imao praksu. Zahvalan sam i školi jer sam bio prva generacija koja je nakon trogodišnjeg školovanja mogla upisati Građevinski fakultet. I moja škola mi je to omogućila tako da sam dva mjeseca prije svih završio školovanje i time dobio dovoljno vremena za pripremu za prijemni ispit na fakultetu. A meni su to omogućili zato što sam bio odličan učenik, sva tri razreda završio sam s prosjekom 5.0. Građevinski fakultet sam upisao, ali sam odmah paralelno išao i raditi pa zbog previše posla fakultet, nažalost, nisam završio. Najprije sam šest-sedam godina radio kod jednog poslodavca, a onda sam otvorio svoj obrt i od tada idem iz posla u posao. Sad imam dogovorenih poslova za idućih godinu i pol dana. Radim po cijeloj Hrvatskoj, čak i u inozemstvu. Moj obrt pruža usluge od A do Ž, po principu ključ u ruke – smireno, iskreno i nasmijana lica kaže Anton Cvitić i dodaje da njegov obrt broji samo jednog zaposlenika, njega, a kada se dogovore veći poslovi tada za suradnike uzima druge već provjerene kolege obrtnike.
– Imao sam dosad tri-četiri generacije naučnika na praksi. Nije to ispalo baš dobro. Nisu baš pokazali da žele to raditi pa sam odustao od praktikanata. Rekao bih da dosta mladih upisuje tu školu jer se nisu mogli drugdje upisati pa u nju idu bez volje, zato što se zidarskim poslom ionako kasnije ne misle baviti. A kako se od zidarskog posla živi? Teško mi je reći koliko zidar može zaraditi, no od svog posla mogu lijepo i pristojno živjeti. A kada bih našao kvalitetnog zidara sigurno bih mu dao plaću koja bi iznosila od osam do 10 tisuća kuna neto, ali ne mogu ga naći. Danas stručnog zidarskog kadra jednostavno nema. Zapravo, danas se jako puno ljudi upušta u građevinu, kažu da znaju sve raditi, a za te poslove, nažalost, nemaju ni znanja ni iskustva. Koriste ovu lošu situaciju manjka pravih majstora pa se onda stvara općenito loša slika o svima nama, a nismo svi isti – kazuje Cvitić nastavljajući da njegov radni tjedan podrazumijeva svakodnevni rad od 6 ili 7 ujutro pa sve do 18 ili čak do 20 sati.
Ponosi se svojim radom
– Istina, to je fizički težak posao, izloženi ste svim mogućim vremenskim uvjetima, vrućinama, hladnoćama, kiši, vjetru i u posljednje vrijeme sve većem stresu jer nedostaje radnika. Ipak, nikada nisam požalio što sam odabrao to zanimanje. Ponosim se svojim zanimanjem i preporučio bih ga mladima jer sam zadovoljan time što sam dosad postigao. Kao zidar možete napraviti ono što ostaje za budućnost, za generacije. I kada čujem da netko pohvali ili se divi onome što sam napravio, bude mi drago. Tada sam najponosniji – iskren je Anton Cvitić.
u hrvatskoj je najbolje biti slobodni zidar, samo ruješ, rušiš, podrivaš, komplotiraš!...