Bila je nedjelja, 29. rujna 1991., kada je nakon svete mise u zagrebačkoj katedrali, na sam blagdan trojice arkanđela, Ivica Relković krenuo na put. Spustio se do Trga bana Jelačića, prošao Ilicom do Frankopanske pa stigao do Savskog mosta odakle se uputio starom cestom prema Karlovcu. Sam samcat, 27-godišnji medicinski tehničar sa zagrebačkog Rebra, tek s osobnim dokumentima, krunicom u ruci i blagoslovom fra Smiljana Kožula, namjerio je usred rata koji je već bjesnio u Hrvatskoj preko barikada pješice stići do Međugorja, bez kruha i vode, koju će mu, vjerovao je, usput darovati dobri ljudi. Namjerio je desetak dana hodočastiti smjerom Zagreb - Karlovac - Slunj - Knin - Imotski - Međugorje, no, ispostavilo se opet, tko je čovjek da ima plan?
Na svoje odredište stigao je tek koncem siječnja iduće godine, nakon 113 dana provedenih u logoru u Vojniću, a svoje svjedočanstvo o hodočašću opisao je u knjizi koja je prošla ispod medijskog radara sve dok Ivica Relković nije potkraj prošle godine istupio kao strateg Mosta, donedavno i kao posebni savjetnik potpredsjednika Vlade Bože Petrova, kada se o njemu počelo sve glasnije govoriti.
Susreti s rezervistima
Što mu je bio motiv da se otisne na takav put?
Jesam li osjetio zov, ostaje tajna, ali sam se zapitao mogu li ja nešto napraviti za svoju domovinu. Kao što je netko rekao svojoj ženi, pored malog djeteta, da ide braniti Vukovar, tako sam ja u jednom trenutku rekao sebi da više ne mogu sjediti na poslu. Svojim nadređenima rekao sam da privremeno odlazim, ali nisam rekao kamo – prisjeća se Ivica Relković.
Prvi dan hodočašća stigao je do Draganića, gdje je noćio u župnikovoj kući. Drugi dan nastavio je put prema Karlovcu, prošao Turanj i nastavio prema Slunjskim brdima, sve bliže crti razgraničenja, pritom ne osjećajući hrabrost, nego “neku nevjerojatnu sigurnost koja je ispred svake hrabrosti”.
Kada je stigao u posljednje uporište hrvatskih snaga, branitelji su mu predložili da prenoći u Ladvenjaku, selu na lijevoj obali rijeke Korane, kako ga noć ne bi uhvatila na srpskoj strani. Prebacili su ga čamcem i odveli do crkve sv. Vida gdje je prenoćio u podrumu.
– Probudio sam se u svitanje i hodajući naišao na srušeni drveni most od kojeg je ostala samo jedna greda i prešao sam preko nje. Naišao sam na naše branitelje koji me nisu zaustavljali, no kada sam skrenuo desno prema Tušiloviću nakon 500 metara ugledao sam srpsku barikadu s desetak vojnika. Prišao sam i počeo se provlačiti kroz metalne ježeve. Umjesto mene, međutim, zaustavili su vozača automobila i legitimirali ga. Vidjeli su me, naravno, ali kao da me nisu željeli vidjeti. To sam jutro, mislio sam, bio nevidljiv za sve – priča Ivica Relković.
Tijekom hodočašća idućih 20 kilometara susretao je brojne srpske rezerviste i civile koji su od njega okretali glavu, uključujući i policijsko vozilo koje je nekoliko puta prošlo pokraj njega, sve dok ga nadomak Veljuna nisu zaustavila dvojica starijih seljaka. Ukrcali su ga na traktor i odveli do komande JNA, a nakon kraćeg ispitivanja jugovojnici su ga izručili martićevcima. Uhićen je toga dana, na svoj 27. rođendan, i odveden u logor u Vojniću gdje je proveo 113 dana.
– Prvih nekoliko tjedana ljudi su suzdržani, jako malo kontaktiraju jer se ne poznaju dovoljno i jer su u strašnom šoku, ali nakon 15-ak dana ja sam počeo iznutra organizirati logor. Dizao sam ljude iz te situacije totalnog beznađa. Nikada nisam bio vjerski fanatik, vrlo sam racionalan, ali znam što čovjeku koji je pretučen, koji ne zna gdje je, znači riječ. Kada mu na uho šapnete samo tri riječi: ne boj se. Godinama kasnije doznao sam da su mnogi logoraši iz Vojnića pričali kako im je to spasilo život, među njima i Ivan Kolar iz okolice Karlovca koji je rekao svojoj ženi da je bio na rubu smrti, ali da su mu u ušima odzvanjale riječi: ne boj se, sve će biti dobro - priča Ivica Relković kojeg pitamo tko je dizao njega dok je on dizao druge.
– A tko je dizao moga brata Ljubomira koji je 24. dan otkako sam bio zatočen u logoru, kao branitelj u odori specijalne policije poginuo na prvoj crti kod Nove Gradiške, što tada nisam znao. Imao je samo 23 godine, a iza sebe ostavio je kćer koja nije bila napunila ni godinu dana – odgovara.
Kad sam se naposljetku dokopao Međugorja, osjećaji su bili pomiješani
Nakon dva mjeseca provedena u logoru, na Badnjak rečeno mu je da bira čime će sutra, na sam Božić, biti pogubljen: nožem ili metkom. Umjesto smrti, stiglo je spasenje za njega i desetke drugih zatočenih, premlaćivanih i izgladnjivanih hrvatskih branitelja i civila.
– Nagovorio sam ljude da odbijemo hranu i vodu, organizirao malu pobunu koja nam je u ćelije dovela upravitelja i delegaciju JNA. Riskirali smo smrt, a dobili čokoladu za Božić i obećanje upravitelja da više nitko u logoru neće biti udaren, da nitko neće biti nazvan ustašom. To je obećanje i ispunio, sve dok posljednji logoraš iz moje grupe dva mjeseca kasnije nije izišao na slobodu. Taj Božić dobio sam dva prva i posljednja šamara u logoru. Kako je to, pitate, moguće?
Što jači otpor, to manje maltretiranje. Kažete im da će netko od tih 50 ljudi jednog dana izaći živ, pa se stražari zapitaju što će biti s njima, a samom činjenicom priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. koja me zatekla u logoru, oni su bili potpuno demoralizirani – priča Ivica Relković koji je svoje mučitelje posebno izluđivao. Nisu razumjeli smisao hodočašća, nisu razumjeli zašto je tako miran i staložen, zašto pokazuje karakter.
– Jedan od stražara, Milan Kosijer, tjerao me da opsujem papu. Ja kažem da neću. Njemu se ruke tresu, a moje su mirne. Poražen je. Bio sam miran i u trenucima kad su mi rekli da ću na Božić biti likvidiran. Oni su se mene na neki način bojali, bio sam im enigma. Bio sam čudno normalan usred nenormalne situacije. Jedan od upravitelja mi je rekao: da si naš, od tebe bismo napravili senzaciju. Rezonirali su da bi moja smrt u logoru Hrvatima bila dobro došla žrtva, vjerujem da su me zato poštedjeli. Jako dobro su razumjeli propagandu. Donio sam priču u kaosu. Njima je fiks-ideja bila da s njima ratuje i Vatikan, i vjerojatno sam zato ostao živ – priča.
U logoru, kaže, brzo ispliva zvijer u čovjeku, ali i ljudskost. U vrijeme dok je bio zatočen, jedan od tamničara, Dragan Sikirica, isključivo je tražio načine kako da spasi ljude.
– Bio je najglasniji, vikao bi: Dajte mi ustašu da ga zakoljem, ali kada bi čovjeka izveo iz ćelije, samo bi mu rukom pokazao da šuti – priča Ivica Relković, koji je naposljetku izišao iz logora Vojnić 22. siječnja u društvu Marijana, prijatelja kojeg je stekao u logoru. Upravitelj zatvora održao je svoje obećanje pa su na put ispraćeni s autobusnom kartom do Banjaluke! Iz grada prepunog vojske i paravojnih formacija, šutke su, bez ijedne riječi, krenuli u Bugojno, a odande prema Tomislavgradu. Da ih je bilo tko zaustavio, kaže Ivica, zasigurno bi završili na Manjači, no to se ipak nije dogodilo. U Tomislavgradu je Marijan otišao svojoj obitelji, a Ivica je nastavio svoje hodočašće, preko Posušja i Širokog Brijega, posljednjih 90 kilometara puta.
Založio se za stražara
– Kad sam se naposljetku dokopao Međugorja, osjećaji su bili pomiješani. Dolazak je značio ispunjenje, svojevrsnu pobjedu, ali istodobno osjećao sam sve ožiljke logora, bio u mislima s ljudima koji su još bili ondje zatočeni, tugovao za bratom. Shvatio sam da je mir lakše osjetiti u logoru nego izvan njega – kaže.
Iz Međugorja se, autobusom preko Splita, vratio u Zagreb, a prije nego što će se idućih dana otputiti u rodni Davor k obitelji, otišao je u Vladin ured za žrtve rata i prijavio postojanje logora u Vojniću o kojem službeni Zagreb do tog trenutka nije imao spoznaja. Pritom je izdiktirao 40 imena ljudi koji su ondje još uvijek bili zatočeni, a temeljem njegova popisa ubrzo je obavljena razmjena – do posljednjeg čovjeka.
– Tada sam našima rekao da zapišu ime stražara Dragana Sikirice i da tog čovjeka, dođe li do oslobađanja logora, zaštite kako god znaju – rekao je Ivica Relković. Upravo u vrijeme pisanja ove priče stigla je vijest da je riječko Županijsko državno odvjetništvo podiglo optužnice protiv mučitelja iz logora Vojnić, upravitelja Dragomira Božića i još trojice stražara, zbog mučenja i smrti četvero hrvatskih civila i ratnih zarobljenika. Dvadeset i pet godina kasnije pravda možda i dosegne svoj cilj, baš kao što je i Ivica Relković te 1991. stigao na svoj.
