Dok je poslovao s cvijećem i kao trejderska kompanija, Agrokor je imao poslovni račun otvoren kod Ljubljanske banke Zagreb. Međutim, na samom početku pretvorbe i privatizacije, još kad su Agrokorov glavni biznis bile nekretnine, 1990. ili 1991. godine, Rudo Mikulić došao je u Zabu k Franji Filipoviću, članu uprave zaduženom za korporativno bankarstvo, i zatražio kredit.
Povlašten po zavičajnoj liniji
Filipović je Mikuliću rekao da će mu dati kredit, ali pod uvjetom da Agrokor napusti Ljubljansku banku i poslovni račun otvori u Zagrebačkoj banci. Mikulić je pristao i Franjo Filipović je sljedećih 13-14 godina bio glavni bankar Ivice Todorića, osam godina u Zagrebačkoj banci, a od 1998. još pet godina u Privrednoj banci Zagreb. Do Filipovićeva prelaska u PBZ ukupno će Zaba kreditirati Agrokor sa 120 milijuna maraka, za ono doba astronomskim iznosom, i financirat će gotovo sva njegova preuzimanja, od DIP-a Turopolje, Jamnice i Zvijezde do Leda i Unikonzuma. Nije stoga neobično da Franju Filipovića u hrvatskim bankarskim krugovima prati glas čovjeka koji je stvorio Ivicu Todorića.
Također, budući da je Franjo Filipović podrijetlom iz Gruda, a Todorići iz nedalekih Zmijavaca, nije neobično da u bankarskim kuloarima vlada uvjerenje da su Todorići kod Filipovića bili povlašteni po zavičajnoj liniji. No Filipović kaže da to nije istina. Iz Imotske krajine se nisu poznavali. Filipović je poznavao Antu Todorića još dok je on bio direktor Agrokombinata, ali “poslovali su vrlo malo jer je Filipović u banci bio zadužen za industriju, a Todorić je spadao u agrar”. Ivicu Todorića upoznao je tek dvije-tri godine nakon što je k njemu u banku došao Rudo Mikulić.
Glasine je dodatno podgrijavalo i to što se Filipović sukobio s Franjom Lukovićem čim je on došao za predsjednika uprave banke. Zaba je u to vrijeme financirala gradnju zgrade (koju će poslije kupiti Pliva pa država) u Vukovarskoj ulici kao vlastiti komercijalni pothvat, a partneri su joj bili Eksportdrvo, Croatia osiguranje i s manjim udjelom Agrokor. Izvođač je bila Industrogradnja. Prije toga Zaba je financirala gradnju Importanne centra ispod zagrebačkog Glavnog kolodvora i to se pokazalo vrlo uspješnim, kao i trgovački Kaptol centar.
Ali na prvom kreditnom odboru nakon što je došao u banku, na kojem je Filipović predložio financiranje zgrade u Vukovarskoj, Franjo Luković ga je, pred dvadesetak članova odbora, otvoreno napao. “Ti ili ništa ne znaš, ili mi hoćeš podvaliti, ili te netko drži za muda”, rekao je Filipoviću. No par tjedana kasnije zatražio je da zgradu ipak stavi na dnevni red kreditnog odbora jer mu je navodno “došao u banku jedan znanac koji je pogledao projekt i rekao da bi to mogao biti dobar posao”. Jedan član tadašnje uprave Zabe, koji je želio ostati anoniman, sjećao se još jednog razgovora u užem krugu. Navodno je Luković pitao Filipovića: “A čime te to Todorić drži za jaja?” I dodao: “Skupi prnje i odlazi iz banke!” Potom se još dugo u noć pio viski i pale su mnoge teške riječi.
Ali baš nekako u to vrijeme u Hrvatsku je s Gojkom Šuškom, ministrom obrane, došao brat Franje Filipovića, Dominik Filipović, koji je od 1992. do 1999. bio pomoćnik ministra pomorstva, prometa i veza. Šušak je navodno nazvao Lukovića i ploča se preko noći preokrenula. Franjo Filipović ostao je u Zagrebačkoj banci, ali su Luković i on podijelili zone utjecaja: Lukoviću su pripali u „nadležnost“ istarski, a Filipoviću prezaduženi dalmatinski hoteli u kojima je banka svoje nenaplative kredite iz vremena socijalizma pretvarala u vlasništvo. Prvi veliki posao Zagrebačke banke s Ivicom Todorićem bilo je kreditiranje preuzimanja Badel-Jamnice: Zaba je 13 milijuna DEM za dokapitalizaciju Jamnice Agrokoru odobrila kao obrtna sredstva. Kad je potpisivao prijedlog za odobravanje tako velikog iznosa, Filipoviću ipak “ruka nije zadrhtala”. U banci su bili upućeni u projekt obnove punionice koji je izradio Ekonomski institut Zagreb, znali su koliko stoji koncesija, što Jamnica znači i koliko je njezino potencijalno tržište.
Kako bi se uvjerili u stanje punionice, Rudo Mikulić i Franjo Filipović otišli su u Jamnicu i popeli se na krov, a pobunjeni Srbi s južne obale rijeke Kupe zapucali su na njih. Spasili su se skokom iza jednog zida.
Zagrebačkoj banci je Ivica Todorić trebao jednako kao što je Ivici Todoriću trebala Zagrebačka banka. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih propala je sva zagrebačka industrija kojoj je Franjo Filipović do tada plasirao bančin novac. “Nestali su Prvomajska, Jedinstvo, tekstilne tvornice, vanjska trgovina otišla je k vragu”, priča Filipović. Banke su se morale boriti za klijente. U gubitašku brodogradnju banke nisu smjele ulagati, Zagrebačka je nešto malo radila s Uljanikom, a s Brodosplitom i Brodotrogirom ništa. S Agrokorom, međutim, nakon Jamnice uslijedili su Ledo, uljara, Unikonzum. Ivica Todorić htio je kupiti i PIK Vrbovec, ali mu Franjo Filipović tada još za tu tvrtku nije htio odobriti kredit “pa je Todorić bio ljutit kao ris”.
No Zagrebačka banka financirala je Todoriću kupnje poduzeća u privatizaciji i prije Jamnice. Otkrilo je to izvješće Financijske policije iz ožujka 1994., o kojem je u rujnu 1995. pisao Globus. Financijska policija je u siječnju i veljači 1994. “obavila kontrolu poslovanja poduzeća Agrokor iz Zagreba, poglavito ostvarivanje i korištenje sredstava po kratkoročnim kreditima za otkup i zalihe poljoprivrednih proizvoda u kojima sudjeluje primarna emisija Narodne banke Hrvatske, kao i kredita za kupnju dionica poduzeća u pretvorbi kod Zagrebačke banke.”
Tako je javnost mogla saznati da je u veljači 1993. Zaba odobrila Agrokoru kredit za kupnju dionica od 7,6 milijuna DEM, od čega 1,1 milijun za otkup dionica DIP-a Turopolje, a 6,5 milijuna za otkup dionica Prve hrvatske tvornice ulja. Početkom travnja iste godine Agrokor i Zaba sklopili su ugovor o kreditu za kupnju dionica Agroprerade iz Ivanić-Grada od 1,7 milijuna DEM, što je bio “ukupni iznos jednogodišnjih obroka”.
Izvanredan priljev novca
I dok je poslovanje Agrokora preko Zagrebačke banke do kupnje Jamnice, prema Filipovićevu sjećanju, “bilo vrlo skromno”, s Jamnicom, Ledom, Tvornicom ulja i Konzumom “priljev Agrokorova novca u banku bio je izvanredan”. Na računima tih tvrtki uvijek je bilo dosta svakoj banci najmilijih a vista sredstava, svi bančini krediti Agrokoru i njegovim tvrtkama bili su dobro osigurani hipotekama, mjenicama i sudužništvom. Od 1992. je revizije velikih kredita u Zabi provodila ugledna revizorska kuća KPGM i ona nikada ni za jedan Agrokorov dug nije ocijenila da nije sto posto naplativ i da za njega treba izdvajati rezervaciju. Dok je Filipović bio u Zabi, Agrokor nikada nije bio dužan porez niti je kasnio i jedan dan s plaćanjem rate kredita ili kamate.
No Luković i Filipović došli su u sukob te je Filipović iz Zagrebačke banke prešao k Boži Prki u Privrednu banku. A posvađali su se i Ivica Todorić i Franjo Luković, do te mjere da su komunicirali samo preko supruga. Filipović je tada predložio Boži Prki da Privredna banka preuzme Agrokor, pod uvjetom da dobije sve poslove u Konzumu. Tako je Privredna banka Ivici Todoriću odobrila kredit kojim je on zatvorio sve svoje obveze prema Zagrebačkoj banci, i postao je PBZ-ov klijent.
Al su se jugokomunjare častile milijunima maraka,dok se Hrvatska branila od velikosrpske agresije !!!!