Hrvatski ekonomski rast ne rješava nijedan problem, vanjski dug nekontrolirano raste, zemlja zaostaje za ostatkom Europe i tako dalje. To je sve poznato i sada je već prihvaćeno da je, ekonomski gledano, Hrvatska mala neuspjela zemlja koja ubrzano klizi u propast.
Političari su svoju priliku imali. Prije 25 godina dali su dvije velike ideje (ekonomska suverenost i transformacija) koje još nisu opravdane (uglavnom zbog načina provedbe), prije 15 godina jednu (članstvo u EU), koja nije nedvosmisleni uspjeh (uglavnom zbog neiskorištenih šansi), a odonda nisu dali nijednu 'veliku i hrabru' ideju koja bi klizanje zaustavila i stvari usmjerila u nekom željenom smjeru. Priliku su imali, iskoristili je nisu, vrijeme je da se pokuša nešto drugo.
Stručnjaci u tri uloge
Sve češće i na sve više mjesta kao 'ono drugo' se u nekoj ulozi javljaju 'stručnjaci'. To su ljudi koji imaju tehnička znanja za ono što rade, koji razumiju problem, svjesni su međuzavisnosti, mogu ponuditi rješenje i znaju kako oblikovati i provesti politiku koja vodi do rješenja. Imaju potrebne kompetencije da otkriju i pokrenu zemlju na put spasa. Osim toga, atestirani su jer imaju i papire da to potvrde (diplomu, magisterij, doktorat, profesure, što već treba). Na koncu, jer su stručnjaci koji znaju rješenje, nisu podložni pritiscima kao drugi ljudi od krvi i mesa.
Stručnjaci se javljaju u tri uloge. Jednom kao 'vlada stručnjaka' (gdje su ministri stručnjaci, a ne političari), drugi put kao 'stručna vlada' (gdje ministri prepoznaju važnost stručnjaka u svom odlučivanju), a treći put kao 'izdvojeni stručnjaci' (čije preporuke nisu podložne vremenskom zastarijevanju).
Vlada stručnjaka raskrinkana je i povlači se iz upotrebe, nju se više ne spominje. Ne dao bog većeg zla od vlade stručnjaka (osobito profesora). Ove druge dvije dobivaju na važnosti. Tko može biti protiv 'stručne vlade' koja koristi znanje stručnjaka ili misliti da stručnjaci sa svim školama i iskustvom ne znaju rješenje problema koji dugo proučavaju. O ekonomiji nešto malo znam pa se na nju ograničavam. Odgovor na oba pitanja bio bi lagan kada bi ekonomski problemi imali jedno prepoznatljivo rješenje oko kojeg se ekonomski stručnjaci u bitnome slažu. Nažalost, nije tako. Isti problem ima nekoliko međusobno isključivih rješenja, a koje je bolje, ovisi 'kak se uzme'. Stvari su još gore zato što svako to rješenje brani neki stručnjak koji ima sve potrebne ateste. Ovisiti o stručnjacima ne znači pronaći jedno rješenje.
Dva primjera mogu poslužiti. Neki zagovaraju 'bolne rezove' (u uvjetima fiksnog tečaja restriktivnu fiskalnu politiku, uz internu deprecijaciju i deflaciju), drugi se zalažu za postupnost i petljanje (protive se prociklinom djelovanju rezova i zagovaraju postupnost koja raspoređuje troškove kroz vrijeme i među ljudima), a ima i onih koji bi novi razvojni ciklus potakli novim zaduživanjem (novo zaduživanje pokrenulo bi sektore koji stvaraju nove vrijednosti i izvoz, čime bi se otplatili dugovi). Za svako to mišljenje može se naći općeprihvaćenog stručnjaka (i nobelovca). Ili dugo raspravljana fleksibilizacija tržišta rada kojom bi se pojeftinilo otpuštanje i zapošljavanje i povećala seljivost radnika. Neki u njoj vide spas i zlatnu tipku koja pokreće ostalo, a drugi strahotu neizvjesnosti za najmanje branjene. Opet, za svako ima nobelovca, ali ovdje i utjecajne svjetske institucije. Ukratko, dajte mi rješenje, a ja ću vam naći stručnjake koje će baš njega iskreno zagovarati. Promijenite rješenje i dajem nove, jednako dobre. I to ne lokalce, nego kapitalce, vi meni Sinna, ja vama Stiglitza, vi meni Beckera, ja vama Krugmana, ili obrnuto jer nisam siguran. Dakle, imati stručnjaka nije dovoljno, imati više njih različitih već je korak u pravom smjeru. E, to u Hrvatskoj ne ide. Jeste li iz tako moćne institucije kao što je HNB ikada vidjeli stručni rad (a oni stvarno imaju echte stručnjake) koji bi bacio i najmanju sjenu na njihovu mantru, a kamoli dao šansu nekoj alternativi ili joj priznao ozbiljnost.
U Hrvatskoj postoji dodatni problem. Biti 'stručnjak' samoproglašena je titula, kao biti maestro ili operna diva. U urednoj zemlji prepoznale bi ih institucije, osobito neformalne. U Hrvatskoj ne postoji okruženje koje bi omogućilo prepoznavanje stručnjaka, nema klime koja bi uklonila blefere. Titule u zemlji koja nema sveučilišta na Šangajskoj listi 500 najboljih ne znače mnogo, prepisivači se podnose, a oni koji dokazano ne rade po pravilima struke su avanzirani. Najveći ekonomski fakultet namjerno je samoprovincijaliziran i nema uvjerljiv sistem kontrole kvalitete. Hrvatska ima stručnjake, ali ih ne prepoznaje, ne 'proizvodi' (uglavnom su 'Janice Kostelić') i ne daje im zraka.
Fige u džepu
Dakle, to sa stručnjacima ne daje jednoznačno i prepoznatljivo rješenje, teško ih je prepoznati i naći. Kako onda do stručne vlade kada se ne mogu prepoznati stručnjaci? To je jako dobro pitanje. U obliku primjenjivog recepta je bez odgovora. No sasvim sigurno zato što nema odgovora ne treba ismijavati i s podsmijehom se odnositi prema onome tko postavlja ključno pitanje (vjerojatno takav podcjenjivački odnos krije figu u džepu, kao i oni koji kompliciraju na više od 150 stranica to rade jer ne žele dati odgovor, nego utopiti stvari u obfuskaciju, treba se sjetiti Churchilla koji, kaže se, cijeli rat nije čitao izvještaj dulji od pola stranice). A da je glede toga nešto potrebno očito je jer su dosadašnja iskustva loša premda su ministri imali sve papire stručnjaka.
Dakle, prema nedavnom povijesnom iskustvu, Hrvatska pet godina kasni s novim smjerom (omanuli Kosor/Milanović, osobito ovaj drugi). Novi smjer trebamo, a to podrazumijeva korjenite promjene koje mijenjaju život svake građanke i građanina. Ako se zna priroda stručnjaka, onda je bolji put da, kada dogovorimo opći obris reformi, nađemo stručnjake za to rješenje. Na ono odlično pitanje nije ni ovdje dan odgovor. Osim truizma da se to može, ako se stvarno hoće, a ako se neće, ima mnogo dobrih izgovora.
>> Stručnjaci: Za državu bolji novi izbori nego nestabilna vlada
>> Svjetska banka, MMF i EK: Ove reforme će Hrvatska morati napraviti...
Poštovani profesore! Bleferi su oni koji kažu da znaju a, ustvari, ne znaju. Oni koji nas uvjeravaju da mogu a, ustvari, ne mogu. Bleferi su oni koji nas uvjeravaju da Hrvatska raste a, ustvari, Hrvatska nestaje, propada. Bleferi su na vlasti, odnosno, u Vladi. I istina je da nema klime da se riješimo blefera jer Hrvatima još nije dogorilo do noktiju. Kad nam dogori do noktiju, tražit ćemo ljude sa programima a ne ljude sa "pedigreom". Tko su a ne čiji su, mora biti naš moto. Kad izaberemo ljude sa programom, lako je, uz malo mudrosti, formirati Vladu. I spriječiti blefere da nam prodaju fore. U zdravom društvu bleferi ne mogu doći do izražaja a kamoli do fotelja i pozicija. Poštovani profesore, mi još nismo zdravo društvo!