Papa Franjo u Domu sv. Marte svaki dan služi svetu misu i tumači dnevno evanđelje. Te su propovijedi spontane i izgovorene iz glave, ali duboke i u sebi sadržavaju cijeli niz definicija i odredaba za život. Pritom se ne libi kritike same Crkve i kršćana, od kojih zahtijeva samokritičnost kako bi bili autentičniji vjernici i bolji ljudi.
O KRŠĆANSKOJ LJUBAVI
Ostati u Božjoj ljubavi nije samo zanos srca, lijepi osjećaj. Ljubav o kojoj govori sveti Ivan nije ljubav iz televizijskih sapunica. Ona je nešto drugo. Kršćanska se ljubav uvijek odlikuje stvarnošću. Ona je stvarna. Sam Isus, kad govori o ljubavi, govori o konkretnim stvarima: nahraniti gladne, posjetiti bolesne i druge konkretne stvari. Ljubav je stvarna, ona je kršćanska stvarnost. A ako nedostaje stvarnosti, onda se može živjeti apstraktno kršćanstvo, jer se ne shvaća dobro gdje je srž Isusove poruke. Takva ljubav nije stvarna: ona je ljubav iluzija, kakve su imali učenici kad su, vidjevši Isusa, mislili da je utvara.
O VJERI
Vjera je priznavanje Boga, koji nam se objavio, od vremena naših otaca sve do sada; priznavanje Boga povijesti. To je ono što svaki dan ispovijedamo u Vjerovanju. Jedno je usrdna molitva „Vjerovanja”, a drugo je papagajska, zar ne? Vjerujem u Boga, vjerujem u Isusa Krista, vjerujem… A vjerujem li u to što govorim? Ispovijedam li vjeru, ili to govorim napamet, jer tako ‘treba govoriti’? Ili pak napola vjerujem?
O ISKVARENIM KRŠĆANIMA
Koja je onda razlika između grijeha i sablazni? Razlika je u tome što onaj koji griješi i kaje se; osjeća se slabim; osjeća se sinom Božjim, skruši se i traži Isusovo spasenje. Čime, s druge strane, onaj koji je uzrok sablazni, sablažnjava? Pa time što se ne kaje, nastavlja griješiti, ali se pretvara da je kršćanin, vodi dvostruki život, čime Crkvi nanosi veliku, veliku štetu. „Ali ja sam dobročinitelj Crkve! Posežem rukom u džep i dajem za Crkvu.” A drugom rukom pljačka državu, oduzima siromasima, krade... Nepravednik je i vodi dvostruki život.
CRKVA NIJE DUĆAN
Crkva je poput Marije: Crkva nije dućan, nije humanitarna udruga, nije nevladina organizacija, Crkva je poslana donijeti svima Krista i njegovo evanđelje. Ne donosi samu sebe – bila ona mala ili velika, slaba ili snažna – već donosi Isusa i mora biti poput Marije kada je pošla posjetiti Elizabetu. Što joj je nosila Marija? Isusa. Crkva nosi Isusa: to je središte Crkve, donositi Isusa! Ako se, hipotetski govoreći, jednom dogodi da Crkva ne nosi Isusa, to bi bila mrtva Crkva! Crkva mora nositi Isusovo milosrđe, Isusovu ljubav.
NOVAC VODI U PROPAST
Novac upropašćuje um, slabi vjeru i zavodi na stranputicu. Te nevažne stvari, nekorisne rasprave… i tako redom. Tako dolazi do zavisti, svađe, prokletstva, zlonamjerna sumnjičenja i sukoba, među ljudima pokvarena uma i lišenih istine, koji vjeru smatraju izvorom dobitka. ‘Katolik sam, idem na misu jer mi to jamči izvjesni status. Dobro kotiram u društvu…’ Ali u konačnici je važan dobitak, zar ne?! Obožavam novac. Novac kvari čovjeka, od toga se ne može pobjeći. Ako se odlučiš za put novca, na kraju ćeš biti pokvaren. Novac je toliko zavodljiv da te postupno vodi u propast.
KRŠĆANI UBOJICE
Oni koji žive osuđujući bližnjega, govoreći loše o bližnjem, licemjeri su jer nemaju snage ni odvažnosti vidjeti vlastite mane. Isus o tome ne govori opširno. Ali će reći da je svatko ubojica tko u svom srcu mrzi brata. Također i apostol Ivan, u svojoj Prvoj poslanici, jasno veli: tko mrzi svoga brata, ubojica je, tko osuđuje vlastitoga brata, hodi u tami. Uvijek kada u svom srcu sudimo svoju braću, ili još gore kada ih pred drugima ogovaramo, mi smo kršćani ubojice. Kršćanin ubojica.
MLAKI KRŠĆANI
Kada Crkva izgubi hrabrost, zapada u ozračje mrtvila. Mlaki, mlaki kršćani, bez hrabrosti… To Crkvi posebice šteti, jer te mrtvilo obuzima, među nama započinju problemi, nemamo obzora, bez hrabrosti smo, ne usuđujemo se upraviti molitvu Nebu, a nedostaje nam odvažnosti naviještati Evanđelje.Tu hrabrost možemo steći jedino ako poniznim srcem prihvaćamo riječ Božju, ako smo poslušni i ne opiremo se Duhu Svetomu. Tada je Crkva zajednica vjernika i ostaje u Kristovoj ljubavi. Mi smo, muškarci i žene Crkve, usred povijesti ljubavi: svatko je od nas karika u tom lancu ljubavi. A ako to nismo, onda ne shvaćamo ništa od toga što je Crkva.
O NAPOLA KRŠĆANIMA
Nazivam se kršćaninom, a živim kao poganin. Za takve se katkada veli da su ‘napola kršćani’ jer ne shvaćaju ozbiljno svoju vjeru. Sveti smo, opravdani, posvećeni krvlju Kristovom, valja prihvatiti to posvećenje i usavršavati ga, a ne ga neozbiljno shvaćati. Mlaki kršćani vele i da i ne. Takvi su, kako su govorile naše majke, razvodnjeni kršćani ili nešto slično. Oni se ponose patinom kršćanstva, patinom kateheze, ali pravo obraćenje nije u tomu, nedostaje im uvjerenje svetoga Pavla: sve sam ostavio i sve smatram smećem samo da zadobijem Krista i da budem s Njim. Tako veli sveti Pavao, a to treba biti i uvjerenje svakog kršćanina. Valja ukloniti sve ono što nas udaljuje od Isusa Krista i učiniti sve novim: sve je novo u Kristu.
O IDEOLOŠKIM KRŠĆANIMA
Poznavanje Isusa pretvorilo se u ideološko i moralističko znanje, jer su zatvarali vrata brojnim propisima. To je dakle duhovni, umni postupak onih koji žele ključ u džepu i zatvorena vrata. Vjera postaje ideologija, a ideologija plaši, tjera ljude, udaljuje ljude i udaljuje Crkvu od ljudi. To je teška bolest – ti ideološki kršćani. (...) Ali zašto kršćanin postaje takav? Jednostavno, taj kršćanin ne moli. A ako nedostaje molitve, uvijek zatvaraš vrata. Tko ne moli, taj je ohol, umišljen, siguran u sebe. Nije ponizan, traži vlastito promaknuće.
MI SMO CRKVA GREŠNIKA
Mi smo Crkva grešnika. I mi grešnici pozvani smo dopustiti Bogu da nas preobrazi, obnovi i posveti. Bila je u povijesti napast nekih pojedinaca koji su govorili: Crkva je samo Crkva čistih, onih koji su potpuno dosljedni, a ostale treba udaljiti. To nije istina! To je hereza. Crkva, koja je sveta, ne odbacuje grešnike. Ne odbacuje sve nas! Ne odbacuje jer poziva sve: prihvaća ih, otvorena je i onima koji su se najviše udaljili od Boga, poziva sve da puste da ih Otac, koji pruža svima mogućnost da ga susretnu i krenu putom svetosti, obaspe svojim milosrđem, nježnošću i oproštenjem.
>>Papa Franjo u Sarajevu neće govoriti o Međugorju
>>Naš papa Franjo - magazin koji nam vraća vjeru u ljude i život
