Ljubo Pavasović u djetinjstvu, ne krije, nije bio baš od ponosa svojim
roditeljima. Prvi je put izbačen još iz vrtića! Radio je uobičajene
gluposti za klinca tog doba u Splitu, gdje je za mušku djecu odrastanje
sedamdesetih bilo prilično zahtjevan zadatak. I borilački.
Drugi je put nestašni Ljubo izbačen iz srednje škole (drugi razred,
demolirao je školu s društvom). Ipak se vratio i uspio završiti tri
razreda, i to s priličnom mukom. Njegovo bi se zanimanje zvalo –
ekonomski tehničar za srednje jednostavne poslove. Nešto na razini
blagajnice u samoposluživanju.
Četvrti razred nije završio, no, tada je to bilo moguće, upisao je s
nepunih 17 godina Pravni fakultet u Splitu. Kako su roditelji reagirali
na nesavršenstvo svojega sina? Otac nešto teže, a majka se pomirila i
bilo joj je važno da škola barem nekako funkcionira. Uspio je studirati
godinu dana, no dosadilo mu je pa je otišao u vojsku, u JNA.
U planinsko pješaštvo negdje u brdima na granici Slovenije i Italije,
gdje je napravio “cirkus” i kaos. Uspio je postići i to da ga izbace iz
JNA. Kapetan prve klase naredio mu je da uzme kosilicu i kosi travu,
što je nestašni Ljubo i poslušao. Kosio je travu, kosio, ali na toj
travi stajao je i kapetan... poslije, kod postrojavanja, kao
konjovodac, natjerao je konje u postrojenu vojsku i razbio
postrojavanje.
Nepoželjan i za JNA, samo uz pomoć oca i nekih njegovih prijatelja,
ipak uz izbjegavanje vojnog zatvora, Pavasović se vratio na splitski
pravni faks gdje, i na svoje čuđenje, daje godinu za godinom, premda
kao najlošije ocijenjen, “prolazni” student. Dao je, međutim, sve
ispite, ostao mu je još samo jedan s četvrte godine i diplomski.
Shvatio je da “pretjeruje” u marljivosti pa je iduće dvije godine
radije “gluvario” po Splitu.
Na kraju ga je majka privoljela da završi fakultet, a i sam kaže da je
“došao k pameti negdje u 22., 23. godini”. Od “neobičnih” stvari mu je
danas ostalo još to da trenira boks tri do četiri puta na tjedan. –
Zahtjevan je, najteži sport – kaže. Ne razdvaja se ni od pasa. Boksera,
naravno.
