Pomalo od strmog uspona, pomalo od vrućine, a pomalo i od prašine koja se dizala u golemim oblacima, motor automobila počeo je trzati čim smo s glavne ceste prema Zenici skrenuli na makadamski put prema Ošvama. Ovaj osamljeni zaselak na brdu, desetak kilometara od Maglaja, britanske obavještajne službe i tamošnji mediji označili su prije nekoliko dana kao najveće uporište ISIL-a u Europi, a vehabijska zajednica koja u Ošvama živi potpuno izolirana vodi islamistički kamp za obuku boraca čije je krajnje odredište Sirija. Upravo iz ovog mjestašca, tvrde obavještajci, najmanje dvanaest mladića otišlo je na strana ratišta uime Islamske države, a jedan od njih poginuo je tijekom samoubilačkog napada u Siriji.
Selo Ošve prije rata bilo je većinski srpsko i u njemu je živio samo jedan musliman. Situacija je sada znatno drugačija. U selu je ostalo četvero Srba, a napuštene kuće kupuju vehabije po bagatelnim cijenama. Smješteno na vrhu brda, do kojeg vodi samo jedna uska, nepristupačna, vijugava cesta kroz gustu borovu šumu, idealno je za kampove za obuku. Potpunu izoliranost Ošvi narušava jedino to što je na početku sela, tristotinjak metara od prvih vehabijskih kuća, smješten planinarski dom u koji povremeno dolaze izletnici, ali i školske ekskurzije.
Kako se približavamo selu koje je preko noći postalo sinonim islamizma u Europi, put postaje sve lošiji. Rupe su veće i dublje, uspon je sve teži, a borova šuma opasana šikarom sve je gušća. Očito je da ovom brdskom cestom ne prolazi previše automobila. Osim stanovnika zaselka, koriste se njome samo još pokoji planinar i pripadnici SIPA-e koja, tvrdi ministarstvo unutrašnjih poslova iz Sarajeva, vehabije neprestano nadzire. Nakon petnaestak minuta vožnje, izbijamo na proplanak. Pred nama je nekadašnja škola, a sada planinarski dom, dok se u daljini vide prve derutne kuće ozloglašenog zaselka. Pred domom muškarac srednjih godina zarastao u bradu, odjeven u staru radnu odjeću motornom kosilicom kosi travu.
– Dobar dan, domaćine, ide li? – dovikujemo izlazeći iz automobila koji smo parkirali pokraj planinarskog doma kako bismo se sklonili s puta ako netko naiđe.
– Ma ne ide, pukla je ručica mjenjača, i to baš sad. Za nekoliko dana dolaze djeca iz jednog vrtića pa treba srediti proplanak da se djeca mogu igrati – uzvraća muškarac otirući ruke o odijelo.
Zove se Mićo, član je planinarskog društva iz Maglaja, održava planinarski dom i sve što treba u njegovoj blizini. Vadi cigaretu, nudi nas i zove da sjednemo za stol ispod oraha. Upeklo je sunce, a u hladu je lakše razgovarati. Pitamo ga za susjede, za vehabije, čije se kuće vide tristotinjak metara dalje.
– Da ti kažem, jarane, čuo sam za ovo što pišu Britanci, ali sve je to, brate, napuhano. Senzacionalizam. Ne znam ja idu li oni u Siriju ili ne, ali mi s njima nemamo problema. Sretnemo se, popričamo, i svatko od nas produži svojim putem. Žive ljudi kako žive, ne diramo mi njih, ne diraju oni nas. Ove priče da se čuju pucnji oko sela, pa tu su oko nas dva lovišta i normalno je da se nedjeljom čuje pucnjava. Ali nije to obuka islamista, već lovci love divlje svinje i srne. Uostalom, i mi planinari ovdje u domu organiziramo svoje derneke, ne fali ni pjesme ni piva ni rakije, napijemo se, a nikad nam nitko od njih nije ni riječ prigovorio – kaže Mićo.
Da bi potvrdio svoje riječi, odmah iz trave vadi bocu s rakijom i tri plastične čaše ulijevajući svakome od nas domaću šljivovicu. Iako je tek devet sati ujutro, iako sunce nemilice grije, ispijamo rakiju naiskap i krećemo prema vehabijskom dijelu sela.
– Ne znam hoće li vas primiti nakon svega, hoće li išta govoriti. Dosta su oni zatvoreni i oprezni, pogotovo nakon sve ove bure koja se oko njih sada digla. Tražite Izeta Hadžića, on je njihov vođa pa, ako vas on primi, neće biti problema – dovikuje Mićo dok ulazimo u automobil..
Pucaju lovci, ne vehabije
Dvjestotinjak metara dalje niz cestu, nakon jedne ili dvije okuke, ulazimo među vehabijske kuće. Na cesti je jedna žena, potpuno zamotana, na licu joj je burka. Okreće se leđima prema cesti dok prolazimo, ali ne toliko da joj ne bismo vidjeli oči, dijelom i da se zaštiti od velikog oblaka prašine koji automobil na suhom makadamu diže. Pedesetak metara dalje jedan mladi vehabija duge brade, kratko ošišane kose, odjeven u majicu i izblijedjele hlače gura uzbrdo tačke napunjene suhim granjem. Skuplja ogrjev za zimu, dok za njim trčkara dječačić od tri ili četiri godine vukući svoj komad drveta. Pozdravljamo ga i pitamo je li vruće.
– Jašta je, upeklo. A bit će još i gore. Ali dobro, ljeto je. Tražite Izeta? Samo ravno, naprijed, do zadnje kuće – kaže vehabija.
Produžujemo dalje kroz selo, na ulici nema nikoga, vidi se tek pokoji vehabija na okolnim poljima koji skuplja sijeno. Stižemo do Hadžićeve kuće na kraju sela, siva stara katnica, a u garaži ispred nje parkiran stari mercedes. Na prvi pogled nikoga nema, no minutu ili dvije kasnije iz kuće izlazi muškarac srednjih godina prosijede brade, s bijelom kapicom na glavi. Izet Hadžić, neformalni vođa vehabijske zajednice. Bez riječi sluša tko smo i što želimo, objašnjavamo kako bismo provjerili što se zbiva u Ošvama, vidjeli postoje li doista ovdje ISIL-ovi kampovi ili ne. Prva reakcija iznenađuje. Umjesto bijesa ili barem nelagode, širok osmijeh, okreće se prema dvorištu i poziva nas rukom da uđemo.
– Hajte unutra, u sjenicu da popijemo kahvu i porazgovaramo – dobacuje nam Hadžić. Ulazimo u malu, možda metar s metar veliku sjenicu sklepanu od dasaka sa stolom zabijenim u zemlju. Sjedamo na spužve koje leže na drvenim klupama razmičući kartonske podloške za jaja.
– Ovaj vaš posjet dobro mi dođe da kažem istinu javnosti, da ljudima iz naše zajednice olakšam život. Ne znate kako je nama, svaki odlazak preko granice pravi je pakao. Ja sam na granici u Slavonskom Brodu šest sati prolazio provjere. Razumijem ja policiju i sud i državne organe... Vidiš što radi ISIL?! Ali volio bih i da oni razumiju nas, nismo mi teroristi – objašnjava Hadžić dok ženi dovikuje da pristavi džezvu s kavom. Kaže nam da slobodno pitamo što god želimo, da on nema tajni. Naravno, prvo je pitanje bilo ima li ISIL uporište u Ošvama.
– Ma nemamo mi s njima nikakve veze niti želimo imati. To su divljaci koji uđu u robnu kuću ili dođu na plažu, kao nedavno u Tunisu, i pobiju ljude i ne znajući tko su i što su oni. ISIL ne bira koga ubija, svejedno im je ubili oni muslimana, kršćana, židova ili nekog četvrtog. Svi su im isti, i ja sam im neprijatelj jer ih ne podržavam, možda veći neprijatelj nego vi kršćani. Velika je ISIL mašinerija, balavac uzme dvije puške, sjedne pred kameru i napravi tehnički savršen video kojim poziva na džihad. I onda pritom govori o islamu, a ne zna o čemu govori. Učeni ljudi, imami, osudili su ovo što ISIL radi, a on si daje za pravo da poziva na džihad... Hej, pa tko si ti da to činiš? Ubijaju ljude u kafićima i na plažama, to su kukavice. Islam proizvodi hrabre ljude, a ovi to nisu. Posebno ne njihov vođa Al-Baghdadi, to je velik lažljivac i prevarant. A samo Alah zna tko je i što je on – kaže Hadžić napominjući da je zbog svog stava o ISIL-u prije nekoliko tjedana dobio i prijetnje smrću SMS-om sa sirijskog telefona.
Uto se diže i nestaje, vraća se za nekoliko trenutaka noseći veliku džezvu s kavom, šećer u kocki i sok od višnje.
– Bujrum, Bernarde, evo kahve – kaže širokim osmijehom dok ulijeva gustu crnu tekućinu u šalice. Dobro, ako nema veze s ISIL-om, pitamo dalje, jesu li domaći stanovnici odlazili u Siriju?
– Jest, bilo je momaka koji su tu živjeli pa su otišli u Siriju, nije to tajna. Jedan je momak poginuo tamo, kako je poginuo, ne znam. Roditelji mu žive dvije kuće odavde. Ali ako netko ode u Siriju, što ja imam s tim? Ja jesam neki neformalni lider, ali nisam Bakir Izetbegović, nisam Dodik, nisam predsjednik države da mene netko sluša. Ne šaljem ja nikoga u Siriju, a nitko me i ne pita niti na ikoga mogu utjecati. Odlučio sam da se više neću pravdati. Nisam ja kao musliman odgovoran za djela drugih. Od sada ću, kada god se dogodi neko ubojstvo ili eksplozija, reći neka pitaju predsjednika bosanskohercegovačke židovske zajednice osjeća li se krivim za ono što Židovi rade Palestincima – kaže Hadžić.
Zbog čega su uopće vehabije došle u Ošve, u kojima prije tridesetak godina i nije bilo muslimana, pitam dalje srčući kavu kroz zube u kojima sam držao kocku šećera.
– Prije svega da objasnimo, vehabije nije točan pojam. To su sljedbenici jednog od Prorokovih potomaka, Al-Vahaba, a naziv vehabije ne odnosi se na nas. Mi smo muslimani koji žele živjeti po čistom islamu, ne onom koji prljaju vjerski vođe. Ja sam prije rata bio glazbenik, svirao sam po ljetnim terasama od Medulina do Makarske. Prašio sam zabavnjake, White Snake, Deep Purple, Atomsko sklonište... Popio sam piva ni sam ne znam koliko... Svašta se događalo, a sada molim Alaha da mi oprosti te grijehe iz mladosti. A u Ošve smo došli jer je zemlja jeftina, džaba. Evo ovu kuću prekoputa, sa strujom, vodom, telefonom, imanjem možeš kupiti za 7000 eura. Hej, gdje to ima? A i to je još skupo, kakvih kuća u Ošvama ima. Imam punomoć vlasnika tih kuća, Srba, da prodajem kuće, a svi koji su u Ošve došli u posljednjih pet godina došli su preko mene. Ljudi traže mir, traže vjeru i to su našli ovdje – kaže Hadžić.
Jedna od teza koju su obavještajne službe objavile jest i da se Ošve financiraju iz inozemstva. Vođa male vehabijske zajednice koja broji petnaestak kućanstava kaže kako o tome nema ni govora. Prije svega, novac im, tvrdi, ne treba, a drugo, tko bi se danas usudio iz Europe uplaćivati novac nekome u Ošvama?
Svirao sam po obali
– Nama ne treba život s ćeifom. Kad sam svirao, nosio sam Lacoste majice, traperice, skupe cipele. Sada ni meni ni ikome od nas to ne treba. Mi zadovoljstvo nalazimo iznutra, u vjeri. U kafane ne idemo, ne trošimo, ne pušimo i zadovoljni smo s malo toga. Ne treba nama novac. Svi mi radimo na imanjima, ja imam dvije krave i kokoši nesilice koje ne hranim koncentratom, već travom. Jaja su organska pa ih prodajem po Maglaju, imam čak i posjetnice pa me ljudi zovu kada se zažele domaćih jaja. I to mi je dovoljno, nemam ja nekih prohtjeva. A da me netko financira, već bih otišao u hadž, što je vjerska obveza svakog muslimana ako ga ima prilike poduzeti. Pola sela sada nije u Ošvama, rade ljudi po Bosni, na crno, snalaze se. Nemamo puno toga, i ne treba nam. Moj automobil je mercedes, ali je star dvadeset godina i ne treba mi bolji. Uostalom, prođimo kroz selo da vidite koliko je skromno i koliko nam malo treba. I kako nas sigurno nitko ne financira – kaže Hadžić ispijajući posljednji gutljaj kave. Dižemo se s klupa i izlazimo na prašnjavu cestu. Tek nekoliko desetaka metara dalje četvrtasta je zidana građevina bez ikakvih oznaka. Hadžić staje pred njom, skida cipele i poziva nas da uđemo. Kako nemaju džamiju u selu, vehabije klanjaju, mole u ovoj prostoriji. Vjerojatno najbolje uređenoj prostoriji u selu. Na podu je prostrt velik sag, na čelu prostorije govornica s mikrofonom i malim ozvučenjem, na zidovima u kutu vjerske knjige. Dok bosonog hodam po prostoriji, Hadžić s police skida Kuran i daje mi ga u ruke.
– Evo, izvoli. Nema bolje knjige koju ti mogu pokloniti. Prouči da vidiš što piše – kaže Hadžić i predlaže da siđemo zajedno u Maglaj. Da prošetamo ulicama zajedno kako bi vidio cijene li ljudi vehabije ili ih se plaše. Uskačemo u automobili i spuštamo se prašnjavom cestom, a vehabija iz svog mercedesa neprestano trubi prolaznicima koji podižu ruke na pozdrav. Očito je da poznaje dobar dio Maglajčana. Kada smo izašli na ulicu, ljudi mu prilaze, pružaju ruku. Sa svakim zastane, popriča. Da prođemo nekoliko stotina metara po gradu, do obale rijeke Bosne, trebalo nam je pola sata. Ulazimo u ćevabdžinicu Sehara, svi mu dobacuju pozdrave.
– Selam alejkum, ima li ovdje dobrovoljaca za Siriju – glasno govori dok ulazimo unutra. Svi prasnu u smijeh, a Izet objašnjava kako smo njegovi gosti, novinari iz Hrvatske koji su došli provjeriti priče o ISIL-u u Ošvama.
– Tko će kraj ovakvih ćevapa u Maglaju odlaziti u Siriju, šta ti je ba – glasno dobacuje majstor za roštiljem prevrćući peticu. Spremno nam pozira za roštiljem dok stojimo naslonjeni na šank.
– Bolje bi bilo da, kad govore o Maglaju, govore o njegovoj povijesti i ljepoti. Ima rijeku, ima tvrđavu, ima povijest. Stalno se nešto događa, eno dižu na trgu pozornicu za večerašnji koncert. Počinje studentsko ljeto. Treba ljude privući u Maglaj, treba dovesti turiste, treba im uzeti pare, a ne ih plašiti opasnostima koje ne postoje – zaključuje Hadžić.
