Zagreb je stvarno fantastičan grad. U njemu se rasprava o kulturološki najvažnijim institucijama ili javnim potrebama jako brzo pretvara u kaubojsku i birtijašku raspravu o dužini i visini šanka. Postupak je već odavno uhodan. Kada god gradska vlast (koju je posljednjih gotovo dvadesetak godina zabetonirao jedan potencijalni počasni doktor moralno osakaćenog Sveučilišta u Zagrebu) treba javno difamirati ili ukloniti neku ekipu i njen projekt, onda pokrene raspravu o šanku pa izgleda da je šank, barem što se grada Zagreba tiče, kulturna tema nulte kategorije.
Tako je bilo i prije par godina u vezi jednog kluba koji se nalazi u blizini rijeke Save, a tako je i sada u vezi najstarijeg kina u Zagrebu koje će se, bez obzira na cijenu i štetu, zatvoriti samo zato da bi se iz njega istjerala ekipa koja je u određenom trenutku postala odiozna gradskoj vlasti i da bi se pokazalo tko je glavni šerif u gradu. Kada ponestane argumenata, uvijek je dobro pozvati se na ugostiteljstvo i narodu pokazati da najmoprimce iz kina Europa zapravo uopće ne zanima film, glazba, književnost i slične trice, nego da im je glavna preokupacija prodavati kavu, čaj, pivo i žestice u najužem središtu grada koji je već odavno postao i turistička meka u kojoj nema turističkih sezonskih rupa.
A je li grad u pravu i vrte li se u našem agramerskom ugostiteljstvu najveći i najsigurniji novci u ovoj državi? I jesu li svi zagrebački prostori u centru grada predviđeni za najam doista i iznajmljeni poduzetnicima koji se razumiju u ugostiteljstvo? Pa već dugi niz godina na Trgu bana Jelačića zjapi ružno prazan izlog nekadašnjeg poznatog Ban caffea (za čije je unutarnje uređenje arhitekt Nenad Fabijanić svojedobno dobio i državnu nagradu Vladimir Nazor za arhitekturu!?), a u koji se kratkotrajno i očito neuspješno uselila bečka Aida. O primjeru nekadašnjeg Gradskog podruma u kojem se (nadajmo se) nalaze i freske Maksimilijana Vanke i u kojem je nekada rado blagovao Miroslav Krleža, više i ne treba trošiti riječi.
Ali, ajmo se mi vratiti u blizinu kina Europa (koje je pod imenom kino Balkan očito imalo sigurniju sudbinu). Pa nama se ugostiteljska ponuda drastično raspada i na Bandiću omiljenom Cvjetnom trgu s kojega su ovih mjeseci nestala dva velika objekta od kojih je jedan funkcionirao i kao restoran sa slastičarnicom, i to na više etaža. Očito ni šankovi sami po sebi nisu stroj za proizvodnju novca pa se kafići i restorani zatvaraju i u najužem centru grada, a da o gradskoj periferiji ili o ulicama koje su malo udaljenije od centra grada i ne pričamo.
Njihov izgled sve više i više izgleda kao izgled grada koji je opustošio neki pretemeljiti građanski rat. Uostalom, i dvorana Lisinski je početkom ove godine ostala bez one elegantne i urbane kavane Lisinski, što je problem svoje vrste. Zato doista ne bi trebalo u kulturnim raspravama koristiti usporedbe sa šankovima i ugostiteljstvom jer one ne drže vodu. Pustimo mi šankove na miru i vratimo se kulturnjačkim argumentima, naravno, uz uvjet da ih razumijemo.
Pogledajte video prosvjeda podrške Kinu Europa:
