Samo dva-tri dana nakon što je najpoznatiji zagrebački histrion na
zagrebačkoj proslavi stogodišnjice obiteljskog obrta odigrao
neočekivanu inačicu predstave "Moj obračun s njima" grmeći protiv
primitivaca-dotepenaca da su upropastili negdašnji zagrebački fini
građanski štih, ponovno smo bili svjedocima dviju neobičnih predstava,
koje su također na svoj način tematizirale relaciju purger
dotepenec te "purgersku kulturu".
Jedna se dogodila na samoj maksimirskoj proslavi Dinamova osvajanja
prvenstva. A druga, netom poslije te proslave, pred kamerama HRT-a. Dok
je na proslavi obljetnice obrta obitelji Šelendić svoju rolu u obranu
purgerije igrao Zlatko Vitez, u Maksimiru su se i pred televizijskim
kamerama događali igrokazi koji relativiziraju i Vitezovu predstavu i
njezinu temu o Zagrebu, Zagrepčanima, starosjediocima i došljacima, o
kulturi i kulturnom identitetu.
Na tragu svoje usporedbe Sabora s kokošinjcem, koja je izazvala
malograđansku blasfemiju i javna kokodakanja, Zlatko Vitez je i tekstom
o stanju duha Zagreba izazvao sličnu javnu sablazan. Je li mu cilj bio
da izazove čuđenje, da zapanji i šokira, da na drastičan način upozori
na problem zagrebačkog (kulturnog) identiteta? Možda sve što je a
propos Zagreba izgovorio Vitez sliči zagovoru i apologiji "purgerske
kulture" i duha purgerije.
No, Vitezu dionici, zagovornici i pobornici "dobrog duha Zagreba" mogu
osporiti legitimitet za takav govor činjenicom da sam nije zagrebački,
nego varaždinski purger. Ali, bez obzira na nakostriješenost Vitezova
govora i nijansu urbanog rasizma, čini se da Vitez žali za propadanjem
građanskog tipa kulture, za njezin uzmakom pred navalom elementarnog,
nekultiviranog, ruralnog i primitivnog. A takvo se susreće od
zavičajnog tipa govora, guranja po tramvajima, do ludovanja uz cajke i
narodnjake po zagrebačkim "ludnicama".
U opreci, zapravo suprotnosti, između "purgera" i "dotepeneca" nema
nijansi. Pa se prvi poimaju kao nešto više, a drugi kao puno niže. U
tom namjernom redukcionizmu svi rođeni u Zagrebu gotovo samorazumljivim
automatizmom postaju vredniji od onih koji su u Zagreb pristigli. Takvo
se autistično sitnograđanstvo vjerojatno nikada nije upitalo koliko bi
Zagreb bio siromašniji bez Ivana Meštrovića, Tina Ujevića, Ranka
Marinkovića, Fabijana Šovagovića, Veselka Tenžere... A i oni su bili
"dotepenci" i "dojdeki". I nije Zagreb samo davao njima, davali su i
oni njemu. Slično je jučer i danas.
Od slikarstva do znanosti, od novinarstva do košarke. Neka netko samo
uzgred prolista životopise osoba koje u Zagrebu nešto znače, a nisu u
njemu rođene, i vidjet će koliko je bedasta, manjkava i relativna
podjela na "purgere" i "dotepence". Zar nominalno purgerom nije i
dinamovac Dino Drpić, koji na maksimirskoj proslavi skida gaće i
pokazuje golu guzicu? Zar takvim nije i Dinamov šef Zdravko Mamić, koji
pred TV kamerama bez ikakvih purgerskih obzira psuje mater purgeru Cici
Kranjčaru?
Nije glavni problem Zagreba neka suvremena provala barbara, najezda
neciviliziranih u grad. Glavni je problem Zagreba što je on izgubio
svoju asimilacijsku moć, sposobnost da i nedovoljno kultivirane
došljake pretopi u Zagrepčane; da i od nekih "rođenih purgera" učini
kulturne građane. I sam je tzv. purgerski Zagreb doživio kulturnu
regresiju. Vjerojatno bi se lako utvrdilo da najustrajniji posjetitelji
opere ili koncerata Zagrebačkog kvarteta nisu rođeni Zagrepčani, nisu
stari purgeri. A nije sigurno ni da su svi koji arlauču po narodnjačkim
klubovima baš samo "seljaci".
Naravno da su u Zagreb došli ne samo neprilagođeni nego i
neprilagodljivi. Oni jesu bučni i sirovi ali nisu većina.
Pogotovo svi nisu Vitezovi "primitivci".
BIJEDA POLITIKE
