O pravosudnoj parodiji oko slučaja Glavaš, premijer Sanader ima samo privatno mišljenje. Tu prestaje biti premijer i nastupa kao građanin. Kad ga se o tome pita kao predsjednika Vlade, njegov je odgovor predvidiv - to je stvar pravosuđa. Da sam u poziciji šefa Vlade i HDZ-a, vjerojatno bih postupila na isti način. Jer, Vlada se nema što miješati u sudske procese, a svakome iz HDZ-a ovih je dana bolje ostati po strani teških, a neriješenih procesa kojima se istražuju grijesi s početka 90-ih.
Novome HDZ-u ne ide u prilog podsjećanje na sve ono loše iz inicijalne faze te stranke i u tom pogledu besmislena je optužba da se preko aktualnog sudskog spora 'Sanader osvećuje Glavašu’. Sanaderu bi bilo puno komotnije da se taj spor mogao izbjeći, da je Glavaš i dalje u stranci, makar bio 'prgav i svojeglav’, te da kontrolira temperaturu u izvornoj struji i desnome krilu HDZ-a.
Zato valjda iz redova vladajućih o tom slučaju nema komentara, a nema ga ni iz glavnih opozicijskih stranaka, što je možda jedina dobra strana čudnovatog sudskog slučaja koji se klati između Zagreba i Osijeka, pa bi možda nadležnost mogla biti na nekom sudu po geografskoj sredini.
Procesuiranje ratnih zločina više nije političko pitanje, u smislu da bi o tome postojala suprotstavljena stajališta unutar državnog vrha i među glavnim parlamentarnim strankama, osim HSP-a. Podijeljenost oko toga iskorijenjena je i iz državne administracije, iz policije, obrane, čini se i iz obavještajne zajednice, ali po svemu sudeći ne i iz pravosuđa. Slučajno ili ne, za najnoviju komplikaciju oko toga tko je nadležan u postupku protiv Glavaša odgovoran je isti sudac koji je prije devet godina oslobodio jednog od glavnih izvršitelja ubojstava civila u Osijeku početkom 90-ih.
Proces protiv Glavaša zapeo je na proceduri do te mjere da u jednom trenutku više nikome nije bilo jasno što se događa, postoje li u Hrvatskoj zakoni predviđeni za takve situacije i pravosudni aparat koji bi ih proveo. Proces je još daleko od merituma, odnosno od odgovora na pitanje je li Glavaš kriv ili nije, a već se potpuno blamirao. Blamirao ga je pravosudni sustav, blamira ga činjenica da je medijski pretvoren u svoju suprotnost. Ključna figura toga procesa transponirana je u simbol otpora protiv procesuiranja ratnih zločina i otpora protiv vlasti, pa se slučaj prelijeva iz pravosuđa u politiku prije nego što je zapravo i smješten u sudnicu. Ako je suđenje za ubojstva civila u Osijeku prije 15 godina trebalo biti test za hrvatsko pravosuđe, kakva se slika može steći iz svega što se dosad događalo?
Da su pred zakonom svi jednaki, ali da su neki ipak 'jednakiji’. U tom smislu, priča se ipak vraća na stol Vladi i vladajućoj stranci uz pitanje kakvi su praktični dosezi svih dosadašnjih strategija i zakonskih izmjena kojima je cilj bio ojačati pravnu državu. Ako su akcijski planovi namijenjeni jačanju državnih institucija bili samo za jednokratnu upotrebu u slučaju Gotovina, to se sada osvećuje i vladajućoj strukturi. I o tome će morati nešto novo reći, iako trenutno i službeno, nema komentara.
