Slijetanje izraelskih zrakoplova F-16 na zagrebački aerodrom, zrakoplova kakvi će uskoro činiti kičmu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, ne označava samo prekretnicu u tehnološkoj opremljenosti vojnih snaga nego i formalnu potvrdu da su Hrvatska i Izrael u relativno kratko vrijeme prerasli u vojne, političke i gospodarske, ako ne baš saveznike, a ono bliske prijatelje.
Nedavni posjet izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina Hrvatskoj bio je događaj koji je, još prije samo nekoliko godina, bilo gotovo nemoguće i zamisliti, a kamoli organizirati.
Unatrag samo nekoliko godina Hrvatska je u očima Izraela bila opterećena hipotekom zločina iz Drugog svjetskog rata, iako današnja Hrvatska nema veze s Pavelićevim režimom.
Unatoč svemu, srpska formalna ali i neformalna diplomacija uporno je godinama prozivala Zagreb zbog “negiranja zločina”, a vodu na ovaj mlin, svjesno ili ne, dolijevale su i minorne desničarske organizacije koje su priređivale okupljanja crnokošuljaša na zagrebačkim ulicama kao i mise za Antu Pavelića. Ipak, još jednom se potvrdilo da je gospodarska diplomacija znatno jača od propagande.
Potpisom ugovora s Tel Avivom o nabavci zrakoplova F-16 odnos Izraela prema Hrvatskoj je “resetiran”.
Nema te propagande, pogotovo one koja nema uporišta u stvarnosti, koja će nadjačati činjenicu da je Hrvatska obnovu svog ratnog zrakoplovstva povjerila upravo Izraelu. I u tom svjetlu treba promatrati i nedavnu odluku Vlade o izboru najboljeg ponuđača. Zrakoplovi F-16 možda jesu stari, i manje učinkoviti od švedskih Gripena, no imaju znatno veću težinu u političkom smislu. I zato su za Hrvatsku znatno vredniji od supermodernih švedskih aparata. Uz to, u međunarodnim odnosima postoji još jedno pravilo. Tko je dobar s Izraelom, dobar je i sa SAD-om.
U vrijeme dok je Trump u Bijeloj kući, teško je računati na povlaštene odnose s Washingtonom, ali nabavkom izraelskih zrakoplova Hrvatska je ipak korak bliže politici Bijele kuće.
>> Pogledajte izraelske borbene zrakoplove F-16 na Plesu
Upravo to i najviše mući sve te lažne antifašiste (tipa Josipović i Mesić) bez fašista i salonske našmrkane ljevičare (tipa Zoka i Bero). Muči ih to što ostaju bez cimalice i bez priviđanja ustaških zmija. Ostaju bez priče a onda i bez posla. Jer što će nam toliki antifašisti ako nema fašista. Treba ih nogom u guzicu neka begaju u svoju otadžbinu.