Sjećate se, kad ste bili u školi, pa kad dođe ljetni raspust... – govori Mario Čerhak dok u berlinsko predvečerje, dok jesenje sunce od ljudi stvara duge sjenke, šetamo od Reichstaga prema Potsdamer Platzu.
– Vidite, ja sad imam jedan takav duhovni, mentalni raspust – dodaje. Možda najkreativniji restorater i chef koji je ikada radio u Zagrebu, Mario Čerhak, nakon gašenja restorana Marcellino preselio se u Berlin. Bolje reći: vratio se u Berlin jer je 2001. u Zagreb došao baš odavde, iz glavnog grada Njemačke. U malo više od 10 godina, koliko je Čerhak vodio Marcellino, u Zagrebu je stvorio autorski restoran, prvi pravi laboratorij vrhunske hrane u Hrvatskoj. Prošla je već godina dana otkako je u Berlinu. Što radi? Kako izgleda njegov "novi" život? Kako izgleda njegov "stari" život iz nove, berlinske perspektive?
– Supruga i ja smo toliko godina, bez prekida, operativno radili u restoranu. I sada, rasporedom svih tih karata koje sudba dijeli, mi smo, izlazeći zapravo iz jedne teške nepravde, doživjeli da napokon ne moramo imati toliko fizičkih obaveza. I da se možemo duhovno obnoviti, što drsko i bezobzirno radimo. Berlin je idealan grad za duhovno debljanje. I taj mentalni kolesterol će vjerojatno nešto proizvesti. Imam par ideja. Kako smo sad u Europskoj uniji, osjećam se kao u slastičarnici u kojoj su izložene slastice Pariz, Berlin, Stockholm, itd. Samo treba odabrati i živjeti. Naravno, treba i novca. Ali meni odavno novac nije presudan za ukupnu percepciju životnog zadovoljstva. Pa vjerujem da će se naći neki kompromis. A poslovni uspjeh strogo odvajam od svog osobnog životnog uspjeha, pa vjerujem da mogu biti samo na dobitku. I, kao što sam rekao, također zahvaljujući i nepravdi proistekloj iz poslovne sfere, otvori se ova ljepša životna perspektiva. A to nije uopće za podcjenjivanje – govori Mario Čerhak.
Negativan publicitet
Kad smo dogovarali susret i razgovor, što je bilo prije desetak dana, zamišljali smo to kao priču o njegovu novom životu u Berlinu. No, u srijedu i četvrtak ovaj tjedan, dok smo razgovarali na ulicama i po berlinskim kavanama, u vijestima koje su stizale iz Zagreba ponovo su dominirala dva imena. Ivo Sanader započeo je svoju obranu u jednom od nekoliko suđenja na kojemu mu se sudi zbog korupcije tijekom njegova premijerskog mandata, a Zsolt Hernadi postao je lice s europskog uhidbenog naloga koji su na njegovo ime izdali hrvatski tužitelji. Tako je i našim razgovorom u Berlinu ponovno, iako to nismo planirali, dominirao događaj iz Marcellina o kojemu Čerhak zapravo nije želio ni govoriti. Taj događaj je, kao što cijela nacija već dobro zna, susret bivšeg premijera Sanadera i šefa mađarske naftne kompanije MOL Hernadija za ručkom u odvojenoj sobi restorana. Snimka sigurnosne kamere – na kojoj se vidi kako Sanader dodaje papir Hernadiju, on nešto računa, dopisuje i vraća papir Sanaderu – poslužila je USKOK-u kao jedan od dokaza za optužbu da je Sanader uzeo mito od 10 milijuna eura u zamjenu za davanje upravljačkih prava u Ini mađarskom MOL-u. Glavni dokaz bio je iskaz Roberta Ježića, trećeg čovjeka na tom ručku, koji nedostaje na snimci, ali je prisutan kao platitelj računa. Snimka je poslužila kao potvrda Ježićeva iskaza. Ali osim što je poslužila pravdi, snimka je, nekim čudnim spletom okolnosti, stvorila također i negativan publicitet za Marcellino i njegova vlasnika, kojega je jedan novinar, inače Čerhakov dobar znanac, opisao kao osobu koja ima životinjski instinkt za pravdu i nepravdu.
– Da, jedan vaš kolega napisao je da imam gotovo životinjski instinkt za pravdu. Na žalost, jedna takva činjenica, kao što je korištenje videozapisa u pravosudne svrhe, imala je negativan publicitet kod određenog broja naših gostiju, kao i u samoj, po mom shvaćanju pogrešnoj, percepciji uloge restorana u cijelom slučaju. Nakon toga, uz dodatak postojeće ekonomske krize, morao sam zatvoriti restoran – govori danas Mario Čerhak.
– Kako ukupna situacija u Hrvatskoj izgleda kao da se reflektira u iskrivljenim ogledalima, gdje ništa nije onako kako u stvari jest, ni moje pojavljivanje pred tim ogledalom nije imalo šansi da bude prikazano onakvim kakvo je u realnom stanju i bilo. Stoga mislim da je pravedno u odnosu prema drugima, koji isto tako moraju dijeliti svoje profile pred iskrivljenim ogledalom, da sam i ja dijelio njihovu sudbinu, a nepravedno jer je u biti bilo nepravedno i s druge strane razuma. A nepravedno također i prema gostima koji su imali drugu perspektivu odlaska u Marcellino. Mislim na onu gastronomsku perspektivu – dodaje u razgovoru koji smo vodili u Berlinu.
Kad danas gleda unatrag i kad gleda iz svježe perspektive života u novom gradu, smatra li se Čerhak žrtvom nesretnog spleta okolnosti? I bi li, pitam ga, bio sretniji da se susret Sanadera i Hernadija nije dogodio baš kod njega u Marcellinu?
– Naravno da se smatram žrtvom. Dimenzija te žrtve može biti diskutabilna. Moj restoran imao je samo scensku ulogu za događaje vezane uz taj posjet, isto kao što je imao istu scensku ulogu i za desetine tisuća drugih posjeta. Moj restoran i videonadzor nikada nisu bili odgovorni ni za jedan postupak bilo kojega gosta. Kao što za ovaj naš razgovor, naš susret i za naš odnos i eventualne probleme nastale unutar našeg odnosa mi ne bismo trebali kriviti ovaj prostor i njegov videonadzor. To su elementi pristojnog razuma. Na žalost, pristojnog razuma u Lijepoj Našoj odavno nema. To se najbolje vidi u nadrealnom iscrpljivanju između virtualnih partizana i ustaša, latinično-ćiriličnih problema i svega ostalog što se pojavljuje kao nuspojava beskonačnih tranzicijskih ciklusa na koje je naša domovina osuđena – odgovara Čerhak.
Mimoilazak meteora
Iscrpljivanje... Ta riječ bi se svakako mogla upotrijebiti i za neobično Čerhakovo svjedočenje na sudu. On sâm kaže da je to nalikovalo situaciji iz poznate pripovijetke "Jazavac pred sudom".
– E, tako sam se i ja osjećao. Iscrpljivanjem na svjedočenju oko pitanja je li videosnimka sigurnosne kamere u javnom prostoru javna ili nije. Je li sjedenje u javnom restoranu javno pojavljivanje ili tajna misija... Satira je, na žalost, izumrla, ali bila je dobra forma za osvjetljivanje društvene apsurdnosti. Tako i "Jazavac pred sudom". Ogromna energija usmjerena u besmisao. U ambalaži pravosuđa i pravednosti – kaže Čerhak.
U jednom trenutku, tijekom svjedočenja na sudu, Sanaderov branitelj Čedo Prodanović postavlja pitanje svjedoku Čerhaku: "Upozoravate li goste da se snima, da postoji videonadzor?". Čerhak, rođeni Sarajlija, prvo jednom šutljivom gestom pokazuje iznenađenje tim pitanjem, a onda odgovara kratko i jasno: "Toliki idiot nisam".
– Kako mi je naišao tim pitanjem, nisam mogao vjerovati – prisjeća se danas Čerhak, koji pod "naišao" vjerojatno misli da mu je Prodanovićevo pitanje sjelo kao na volej. – Pa zamislite da ja vama ili bilo kojem gostu... Recimo, dođe papa, a ja kažem "pazite, papa, kamera"! Znači tretiram vas u startu kao lopova. Pa, mislim... – Čerhak odmahuje glavom u nevjerici. Nevjerojatno je, zaista, da je kamera u jednom trenutku gotovo postala kriva za sve, iako je restoran Marcellino propisno označen naljepnicama koje kazuju da je objekt pod videonadzorom.
Zapravo je nepristojno jednog vlasnika restorana, pogotovu tako uspješnog kao Čerhak, pitati za mišljenje o poznatim gostima, ali posao često tjera novinara i do tanke linije pristojnosti, pa i na drugu stranu. Pitam ga kakvo je njegovo mišljenje o Sanaderu danas, nakon svega...
– Sanaderu ne zamjeram apsolutno ništa. Mi smo kao dva meteora koja su se slučajno mimoišla i svaki je na drugoga bacio i svjetlo i sjenu. Čisti zakon kozmičkih slučajnosti. Iščitavanje sjena i svjetlosti i efekta tog mimoilaženja od strane promatrača. E, to je recimo tema. Ali tako duboko ulaziti u bit stvari, to bi bilo nepristojno. Publika je sklonija gledati vječni derbi, koji je trenutačno u Hrvatskoj partizan – ustaša. Trenutačno je još uvijek taj beskonačni neriješeni skor. Koga briga za bit stvari. Dok je tako važno pitanje otvoreno... – zaključuje Čerhak.
Zapravo nije uopće korektno stavljati Sanadera i Hernadija zajedno s Čerhakom u istu rečenicu, a pritom ne upozoriti da su prva dvojica nešto dogovarala, a da je Čerhak samo vlasnik restorana i vrlo kreativan kuhar kod kojeg su ta dvojica odlučila svratiti, no evo kako je "mimoilazak meteora" završio u priči do danas: Sanader je za slučaj Ina - MOL dobio sedam i pol godina zatvora (ukupno 10 godina zajedno sa slučajem Hypo, a i dalje mu se sudi za Fimi mediju), Hernadi je od ovog tjedna na europskoj tjeralici, a Mario Čerhak... Bio je i ostao kulinarski umjetnik na čiju je životnu epizodu u ovom slučaju možda najbolje primijeniti jednu staru pjesmu otpjevanu dubokim glasom Leonarda Cohena. "Osudili su me na 20 godina dosade / Zbog toga što sam pokušao promijeniti sustav iznutra / Sad dolazim, dolazim da ih nagradim / Prvo osvajamo Manhattan (Zagreb?, napp. a.), zatim osvajamo Berlin".
>> Mario Čerhak: Zašto sam zatvorio restoran Marcellino
