Vrlo brzo nakon tog “upečatljivog” intervjua kojim nas je počastio prvi čovjek MOL-a Zsolt Hernadi u dosadnim nedjeljnim večernjim satima na RTL televiziji, u jednim provladinim (hrvatskim) novinama izišao je tekst u kojem nije naveden izvor informacije, ali u kojem se odlučno tvrdi da sada premijer Zoran Milanović traži hitan dogovor s Mađarima. Tekst implicira neku vrstu popuštanja mađarskoj strani. Ako je to točna vijest, objasnimo malo zašto naš premijer ima poslovično loš smisao za tajming i, s druge strane, zašto bi dogovora s Mađarima ipak trebalo biti.
Prvo, stvara se dojam da se naš premijer toliko uplašio “uvjerljivosti” prvog naftaša Mađarske da je odmah stvorio dojam da će se cijeli Bajićev proces protiv Sanadera zbog uzimanja mita tijekom nastavka privatizacije Ine raspasti kao kula od karata pa se idemo brzo, brzo dogovoriti. Zar stvarno?
Iako je zaista čudno da Državno odvjetništvo nije u istom procesu imalo i Sanadera (primatelja mita) i Hernadija (davatelja mita), treba objasniti da Hernadijev intervju nije razjasnio – apsolutno ništa. Bilo je zabavno slušati kako je Hernadi gotovo sa zadovoljstvom cinično i nadugačko pričao o tajnoj snimci svog sastanka sa Sanaderom, dok mu se s druge strane ne postavljaju ona prava, intrigantna i detaljna pitanja o, primjerice, potpuno nelogičnoj distribuciji upravljačkih prava u Ini, tj. mađarskom grabljenju potpune moći s manje od 50 posto dionica.
Treba biti precizan: snimka Hernadija i Sanadera bila je i ostala čista zabava za narod. Nebitna je i ne dokazuje baš ništa. Bila je velika greška što su joj neki ljubitelji dobre hrane samopromocijski pridavali ekstremnu težinu a da nisu baš ništa suštinski pridonijeli raspetljavanju najveće hrvatske korupcijske afere. Čak nas ne bi iznenadilo da se jednog dana uz tu snimku pojavi i neki “autentični” audiozapis koji će pokazati da su Hernadi i Sanader razgovarali o prepeličjim jajima. Usto Hernadiju u intervjuu treba odati priznanje što se zalaže za učinkovitu Inu, pa čak i pod cijenu bolnog zatvaranja neučinkovitih rafinerija. Pa što bi drugo trebao kao suvlasnik? Nažalost, tu jednostavnu logiku hrvatska strana nikada nije razumjela.
Baš kao što je zanimljiva neka nova “upečatljivost” Hernadijeva istupa, podjednako intrigira iznenadno vađenje iz ropotarnice pa iskrivljeno kontekstualiziranje pisma koje je Jadranka Kosor dobila od mađarskog premijera, a koje se sada opisuje kao “krunski dokaz” veze afere Spice i privatizacije Ine. Ako je tako, kamo je nestao Poli iz priče o Ini? I ta je priča samo jedan od dokaza da se s vremenskim odmakom neke povijesne činjenice mogu kontekstualizirati bitno drugačije jer tko će danas još voditi računa o tome uz kakav podtekst se u nekom prijašnjem trenutku zapravo čitalo tu informaciju. Ono što je nekad, i prije isporuke “krunskog dokaza”, bila prva indicija veleizdaje, danas se gura gotovo kao visok stupanj dobrosusjedske kooperativnosti, mađarske maltene naivne susretljivosti.
Problem je jednostavne, filozofske prirode – s prednostima i zamkama heurističkog zaključivanja. Heuristika je, podsjetimo, tehnika donošenja zaključaka temeljem prije naučenih znanja ili vještina, i to u situacijama kada bi provedba detaljnog istraživanja za donošenje zaključka bila preopsežna i predugotrajna te stoga nepraktična. Potpuno je jasno da su pitanja vezana uz Spice i Inu toliko složena da Zoran Milanović i njegova ekipa u Vladi samo umišljaju da su opremljeni kvalitetnim heurističkim mentalnim prečacima za donošenje zaključaka. Milanović i ekipa, bez vremena i znanja da zaista obrade slučaj Ina, zapravo su pokazali kako nas heuristička metodologija može uvesti u krupne greške tobože “educiranog” nagađanja da bismo se upravo sada trebali dogovoriti s Mađarima? Zašto, pobogu?
Upravo suprotno, heuristička metodologija u ovom bi nas trenutku trebala navesti na pitanje želimo li se ovako slabi u trenutku velike Orbanove pobjede dogovarati s predstavnikom skupine menadžera i oligarha povezanih s tom desnom Orbanovom politikom koja ide u preambicioznom smjeru neke nove mađarske regionalne hegemonije? Iskustvo govori da sve bitno što su dosad Mađari radili u Ini nije bio put razumijevanja, dogovora i usklađivanja u trokutu jednog zajedničkog poslovnog i dvaju nacionalnih interesa te je teško shvatiti taj “politički talent” koji pušta balon o dogovoru s Mađarima u trenutku kad se cijeli zapadni medijski mainstream zapravo zabrinuo zbog Orbanove blistave desničarsko-populističke izborne pobjede nakon koje drži 133 od 199 mjesta u parlamentu, dok mu desni bok s čak 23 stolca čuva ekstremni Jobbik otvoreno nasrćući na Rome i Židove. Heuristički gledano, držimo se mi dogovora s europskim političkim mainstreamom, a ne s Orbanovim anti-Rostchild i anti-MMF populizmom u kojem šačica bogatih prolazi najbolje, dok njegova partija kroz vladino tijelo primjenjuje zakon o “nebalansiranom izvještavanju” u medijima.
No isto bismo tako iskustveno trebali voditi računa da ne smijemo ulaziti u ekstravagantne i nekontrolabilne sukobe sa susjedima te trebamo biti svjesni da će zapadni (europski i američki) mainstream u politici i medijima sigurno preferirati dogovor s Mađarima nad opcijama koje će otvoriti druga, puno osjetljivija geostrateška pitanja. Ukratko, pustimo zapadnom političkom i medijskom mainstreamu da nam pomogne i suzdržimo se od prebrzog spuštanja hlača u potpuno krivom trenutku.
