Kako bi izazvali što veći revolt dijela javnosti nesklonog Ustavnom sudu, kao i Stožeru i njegovim mjerama, neki mediji i analitičari ističu da je prekjučer Ustavni sud utvrdio kako prava i slobode građana nisu kršena. Što je notorna glupost, premda zvuči kao dobra provokacija za uši publike s kratkim fitiljem.
Temeljno pitanje na koje su ustavni suci tražili odgovor bilo je jesu li ograničenja prava i sloboda koja smo trpjeli i još ih trpimo bila nametnuta na ustavnopravno prihvatljiv način, kako općenito tako i konkretno u svakoj od osporavanih odluka. Pritom je zapravo nevjerojatno do koje razine idu pokušaji stupidizacije i politizacije ustavnih sudaca, a zapravo potpunog ignoriranja članka 16. Ustava: “Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.”.
Vladajući su nam ograničili prava i slobode Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. I što je tu ustavnopravno, logički, politički i kako god tko iščitavao članak 16. Ustava, sporno!? Jedino što u drugom stavku te odredbe piše jest da svako takvo ograničenje “mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju”. Ne traži se da o tomu glasa dvotrećinska većina. A u kontekstu “razmjernosti” priče o dvotrećinskoj odluci Hrvatskog sabora, “neustavnom” Stožeru “bez nadzora” kojekakva politikantska tumačenja nemaju ama baš nikakvo značenje.
Pitanje razmjernosti je pitanje okolnosti svake pojedine odluke, odnosno razloga zbog kojih je donesena, pitanje njihove adekvatnosti za postizanje željenog cilja i pitanje je li se isto moglo postići i nekom blažom mjerom. To što je desetero ustavnih sudaca “odbacilo” većinu prijedloga za ocjenu ustavnosti zapravo znači da razlozi koje su predlagatelji navodili ne udovoljavaju ni elementarnim kriterijima zbog kojih bi se ustavni suci upustili u analizu i ocjenjivanje pojedinih mjera. Zašto troje sudaca misli drukčije, zasad nitko ne zna dok ne objave izdvojena mišljenja.
Članak 17. Ustava koji je zagovarao predsjednik Zoran Milanović, a i dio ustavnopravnih stručnjaka i ustavni sudac Andrej Abramović, predviđa još jedan način na koji se ustavna prava i slobode mogu ograničiti u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda. I o tomu odlučuje Hrvatski sabor, ali dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se on ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz potpis predsjednika Vlade, odluku donosi predsjednik Republike.
Od te dvije mogućnosti Hrvatski sabor je izabrao prvu. Ustavni sud nikad ne ulazi u političke ocjene koje je rješenje bolje pa ni ovaj put nije preuzimao ingerencije zakonodavca odnosno ovlasti vladajućih u vođenju politike. Čak i da su izabrali lošije rješenje, to je pravo vladajućih o kojem će građani izreći svoj sud na biralištima, što su jednom već učinili. Ustavni sud ne može ukinuti izbor vladajuće politike samo zato što netko misli da je to politički lošije rješenje. Naravno, osobito ne ako je taj izbor sukladan Ustavu. I to je suština pitanja ustavnosti pozicije Stožera, odnosno stvarnog ili hinjenog neshvaćanja uloge Ustavnog suda.
