"Hvala ti, moja teto/što si dio mojeg svijeta/Puna si smiješnih šala/štitiš me od svih zala", samo je jedna strofa u pjesmici koju je 10-godišnji Vinko uputio svojoj udomiteljici, teti Draženi. Njegova je bilježnica iz hrvatskog, ispisana sastavcima i pjesmicama bez ijedne pravopisne pogreške, prepuna petica, no i svih drugih sedmero djece udomljene u obitelji Dražene i Zlatka Ježića u selu Buzadovac nedaleko od Vrbovca vrlo su dobri i odlični učenici. Što to znači, najbolje pokazuje komentar razrednice najstarijeg, 19-godišnjeg Silvana, kad je rekla kako nitko u školi nije primijetio da su to udomljena, a ne biološka djeca. Silvano je maturant Srednje škole "Ivan Seljanec" u Križevcima, uspješan nogometaš NK Vrbovec i, nada se, od jeseni brucoš studija kineziologije u Zagrebu.
– Danas su takva vremena da sve moraju imati kao i druga djeca, od odgoja do oblačenja pa, ako druga djeca nose tenisice neke marke, i ona ih moraju imati – komentiraju Zlatko i Dražena, inače roditelji odrasle kćeri Marine, postavljajući pitanje svima nama u čemu je zapravo razlika između biološke i udomljene djece.
Za njih razlike nema. Djeci se punog srca daju 24 sata dnevno svih 365 dana u godini, a s njima stasa ukupno osmero djece, mališani i tinejdžeri iz tri obitelji. Već spomenuti Silvano brat je godinu dana mlađeg, 18-godišnjeg Dominika, koji pohađa istu srednju školu i također igra za NK Vrbovec. Besprijekorni odlikaš Vinko, Đurđica (12) i Martin (14) braća su, baš kao i Larissa (12), Leny (6) i najmlađa Ajla (4), velikih smeđih očiju, koja je ljubimica cijele obitelji. Iako zasad ne obožava učenje slova i matematike, Leny nam je na molbu svoje tete Dražene napamet bez greške recitirao pjesmicu "Prvoškolski život".
Udomitelji Dražena i Zlatko Ježić ne žale se ni na što, pa čak ni na državu; zadovoljni su naknadama i opskrbninama za djecu. Zlatko kaže da je ova Vlada puno učinila za udomitelje, da su podizali iznose naknada, ali i ističe da oni na naknade nikad nisu ni gledali niti su ovisili o njima. Dražena je iz dubravskog kraja nedaleko od Vrbovca u kojem je jaka tradicija udomiteljstva. I njezina je majka bila udomiteljica pa je i ona sa suprugom Zlatkom započela ovu divnu avanturu 2003. godine. "Naša kći Marina najprije je bila ljubomorna, ali u 3. razredu srednje rekla je da može pa smo krenuli", sjeća se Dražena.
– Udomiteljstvo se radi sa srcem, da se djeca jednog dana sjete da su imala sve što i druga djeca – kaže Zlatko Ježić dodajući da je ipak najbolje kad udomitelj ima vlastita primanja da bi se imalo za sve. On je radio kao prometnik vlakova i na nekim drugim radnim mjestima u Hrvatskim željeznicama, a danas je u mirovini. Dražena je kućanica koja napominje da bi im jedino dobro došlo da imaju tjedan dana godišnjeg.
O kolikoj je svakodnevnoj brizi i poslu riječ, možda najbolje pokazuje to da Dražena svaki dan u godini kuha kompletan ručak koji uključuje juhu, meso i salatu, a za koji se obično potroši 3,5 do 4 kilograma mesa. Na jelovniku su omiljeni bolonjez i lazanje, ali i cušpajzi od mahuna, kelja, pa i Silvanu omiljeno varivo od krastavaca. Ako netko od djece ne voli pohano pileće bijelo meso ili batke, Dražena će mu ispeći krilca na roštilju. Subotom ispeče tri jumbo pizze, a jedini dani u godini kad se ne laća kuhače dječji su rođendani. Ako je neki od mališana u obitelj stigao kasneći u razvoju govora, Zlatko ga je vozio logopedu koliko god puta treba. On sjeda za volan više puta dnevno jer do srednje škole ne vozi lokalni autobus pa starije vozi sam, a i mlađima pomaže da stignu na sve sportske treninge, u malu školu itd. Silvano, primjerice, trenira nogomet tri do četiri puta tjedno od 20 do 22 sata, a nogomet igraju i Larissa i Đurđica koja se ne razdvaja od lopte. Ako tko zapinje s čitanjem ili računanjem kad krene u prvi razred ili kasnije tijekom školovanja treba podršku pri učenju ili pisanju maturalnog rada, pomoći će mu cijela obitelj, a najviše Marina koja je završila za inženjera računarstva. Svako ljeto otputuju na more, i po dva puta, najčešće na Vir, gdje ih u svoju kuću prima Zagrepčanin Stjepan Luč kojeg hvale kao dobrog gazdu.
– Sva su djeca plivači, ali kad krenu u more na kupanje, to je kao da su austrougarski vojnici, postroje se u vrstu, a najstariji paze na mlađe i čekaju da i ja dođem – govori Zlatko sa smiješkom.
Silvano i Dominik ostat će u obitelji. Obitelji Ježić posvojila bi ih i ranije da je za to postojala zakonska mogućnost. Općenito, u njihovoj se obitelji ništa ne krije od djece, znaju za svoje porijeklo, kontaktiraju s roditeljima kad je to moguće. Sve u skladu sa svojom dobi. Brat i sestre Larissa, Leny i Ajla trebali su kod njih ostati samo nekoliko mjeseci, a sad su u ovoj prostranoj kući s velikim dvorištem i povrtnjakom već godinu i pol jer se čeka sudska odluka vezana uz skrbništvo njihovih roditelja. Dvoje djece koju su Ježići ranije udomili, brat i sestra Karas, danas su samostalni ljudi, Ivana je vanjska suradnica Područnog ureda za socijalnu skrb Đurđevac, a Matija radi u Njemačkoj i za našeg posjeta Buzadovcu javio se Zlatku: "Tata, ja dolazim. Imam četiri dana godišnjeg!" Jednu školsku godinu i srednjoškolac Danijel živio je s obitelji Ježić.
– Ključ dobrog odgoja ipak su pravila – otkriva nam Silvano koji kaže da se moraju znati granice što se smije, a što ne smije, dok Dražena sa smijehom dodaje kako zna da se sprema neki tulum kad se netko od starije djece primi usisavača ili pranja prozora.
POVEZANI ČLANCI:
Pomaže i zagrebački RTC
Vrbovec prednjači po broju udomitelja u Hrvatskoj i Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Vrbovec uvijek je na usluzi udomiteljima, ali Ježići ih, kako kažu, ne zovu za svaku sitnicu, već što god mogu riješe sami. Pomaže im i zagrebački Rehabilitacijski centar za stres i traumu (RTC) u čijem programu podrške udomiteljskim obiteljima Sigurnost – Otpornost – Stabilnost (SOS) sudjeluje i obitelj Ježić. U svom prvom trogodišnjem programu ova je udruga među ostalim kupila udomiteljima tablete i pomogla im da razviju digitalne vještine, što im itekako znači jer su raštrkani po selima vrbovečkog kraja pa sad puno toga mogu riješiti digitalno.
– Novi, također trogodišnji program financiralo je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a partneri RTC-u su Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Vrbovec i Centar za rehabilitaciju Stančić. Udruga unapređuje dostupnost socijalnih usluga za udomiteljske obitelji za djecu i pozitivno utječe na povećanje broja udomitelja za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi – kaže psihologinja Sandra Šipka iz RTC-a dodajući kako, među ostalim, organiziraju digitalno-kreativne vikende; radionice, igrice, podučavaju o internetskoj sigurnosti, a u sve su ovaj put uključene i biološke obitelji. RTC je, primjerice, financijski pomogao da Dominik upiše školu vožnje, osigurao džeparce za maturalna putovanja, a za Božić pripremio darove za svu djecu obitelji Ježić.
– Danas se mladi teško odlučuju imati i svoju djecu, ali tko jednom udomi dijete, poželjet će ostati udomitelj cijeli život – odgovara Zlatko Ježić na pitanje zašto u Hrvatskoj nedostaje udomiteljskih obitelji. I zato, na kraju, može li biti ljepše poruke od Silvanove: "I ja ću biti udomitelj!"
VIDEO Pokazne vježbe sposobnosti Hrvatske vojske i policije
