Da ih ne poplavljuje Sava, da ih jednom godišnje iz istog razloga, ali odvojeno, ne posjećuju državna i delegacija manjina te da nije baš u njihovu mjestu postavljena pa uklonjena spomen-ploča u Domovinskom ratu ubijenim pripadnicima HOS-a, za Jasenovac se uopće ne bi ni čulo. Nešto manje od dvije tisuće ljudi – koliko ih je ostalo u Košutarici, Mlaki, Tancu, Višnjici, Drenovu Boku, Krapju, Puski, Trebežu, Bukovici i općinskom središtu Jasenovcu – krpalo bi kraj s krajem onako u tišini, kako to već čine mnogi u ostatku Hrvatske, maštajući o nekoj boljoj i sretnijoj budućnosti, ako već ne za sebe, a ono barem za svoju djecu. No sudbina, ili što li već, tako je htjela pa Jasenovčane poplavljuje Sava i najmanje od sela u ovoj općini, Mlaka, već je dvadesetak dana odsječeno od svijeta i onamo se može samo čamcima. Za žrtve logora u Jasenovcu već neko vrijeme nema zajedničke komemoracije, a takav će se scenarij ponoviti i ove godine. Ploča poginulim HOS-ovcima lanjske je jeseni iz Jasenovca premještena u Novsku, a mišljenja je li uopće s natpisom “za dom spremni” trebala biti igdje postavljenja i dalje su jednako podijeljena. Slika je to u Domovinskom ratu okupiranog i u akciji Bljesak oslobođenog Jasenovca koji je između posljednja dva popisa stanovništva izgubio oko četiri stotine stanovnika. Na put će nekamo u svijet – ili k sestrični u Kanadu ili u Njemačku, kamo mladost iz ovog kraja mahom odlazi – najvjerojatnije i 19-godišnja Marijeta Humić.
Barem o tome mašta dok čeka da dođe šef javnih radova i kaže društvu da su za danas gotovi s poslom i da mogu kući. Marijeta je trgovkinja po struci, lani je u sezoni išla raditi na more, ali je bila višak pa se vratila kući. Ove je godine “upala” u javne radove. U Jasenovcu to znači baš kao da joj je upala sjekira u med jer tako ima priliku mjesečno zaraditi oko četiri tisuće kuna. No u Jasenovcu javni radovi ujedno znače i podjele jer posao ne mogu dobiti svi pa je napretek nezadovoljnih, što se ne libe pokazati, prozivajući ponajprije lokalnu vlast i općinske vijećnike da taj sigurno plaćeni posao dodjeljuju svojima. Umjesto pola godine, koliko javni radovi traju, Marijeta će odraditi dva mjeseca jer je privremeni posao dobila kao zamjena za djevojku koja je otišla raditi na bolje plaćeno i stabilnije radno mjesto: – Zvala me općinska načelnica i pitala hoću li doći raditi. Naravno da sam htjela – izgovara djevojka.
Onaj dio plaće koji odluči potrošiti na izlaske Marijeta će ostaviti u Novskoj: – Mladi u Jasenovcu nemaju kamo. Ovdje su samo dva kafića i slastičarnica pa me tata vozi u Novsku. Tamo mogu birati hoću li izlaziti onamo gdje se sluša rock and roll ili narodnjaci – kaže. Pitamo je što ona i njezino društvo misle o odvojenim komemoracijama, o pozdravu “za dom spremni”. Uzvraća da su to teme koje mlade ljude ne zanimaju.
‘Od vojske dobijem nulu’
Općinska načelnica koja ju je zvala da dođe raditi zove se Marija Mačković. Mi smo prije polaska u Jasenovac znali načelničino ime – nije ga teško pronaći na službenoj stranici općine gdje se navodi da je ova 62-godišnjakinja “prvi djelatnik općine Jasenovac od njena utemeljenja 15. travnja 1993. godine, od kada je tajnica Općinskog vijeća i poglavarstva”. Na mjestu načelnice je od 20. travnja 1999. godine, tri godine ranije predsjednik Tuđman odlikovao ju je Redom hrvatskog pletera te Spomenicom domovinske zahvalnosti. Načelnica Mačković predsjednica je NK Jasenovac, dopredsjednica Nogometnog središta Novska i članica Izvršnog odbora Nogometnog saveza Sisačko-moslavačke županije, članica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jasenovac i Udruge za zaštitu kulturne baštine Jasenovac. Učlanjena je u HDZ. U ponedjeljak smo joj se pokušali najaviti i dogovoriti susret, no bila je zauzeta telefonskim razgovorom na drugoj liniji, a nakon deset minuta, za koliko nam je rečeno da ponovimo poziv, više je nije bilo u uredu jer je morala put Zagreba, u Ministarstvo kulture.
Dobili smo njezin broj mobitela, a u općini su pretpostavili da će nam se moći javiti jer ne vozi ona, već službeni vozač. Ali nije se javila. Naposljetku su naši pokušaji da se u srijedu susretnemo sa ženom koja je na čelo općine došla one godine kad se Marijeta Humić rodila propali zbog načelničinih brojnih obveza. Da smo se uspjeli vidjeti, pitali bismo ju je li plaćeno išta od više od pola milijuna kuna duga, koliko su u prvih šest mjeseci lani za komunalnu naknadu bili dužni građani, odnosno koliko se novca slilo u općinsku blagajnu od 3,134.435,62 kune, koliko su ukupna potraživanja iznosila 30. lipnja prošle godine. Jedna od većih stavki jest i dug neplatiša zakupa poljoprivrednog zemljišta koji je iznosio nešto više od 370 tisuća kuna pa nas je zanimalo jesu li oni kojima država daje poticaje državi platili što obrađuju njezinu zemlju. E baš je ta stavka o dugovima zakupaca rasrdila 41-godišnjeg Marinka Matoša iz Puske, zaposlenika šumarije i vlasnika obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, do te mjere da se odlučio ispisati iz HDZ-a, stranke u kojoj je “otkako zna za sebe”. Marinko, od ove srijede otac petero djece, bio se oženio u Zagreb, ali se prije 15 godina sa suprugom i djecom odlučio vratiti kući i tu se baviti stočarstvom. Kaže da je imao viziju, kupio je prve junice koje je na kraju morao prodati jer u općini ga “nisu željeli uputiti i posavjetovati” što treba učiniti kako bi mu državna zemlja bila dodijeljena ili dana u zakup. Vratio se u Zagreb pa onda opet ipak kući. Danas ima stado od 40 rasplodnih ovaca, računa da će ih do konca godine biti 70. Počeo je uzgajati i turopoljske svinje. Potporu za mlade poljoprivrednike nije dobio, a četiri hektara zaraslog državnog zemljišta dobio je u najam na samo pet godina.
– Voljan sam ostati u Hrvatskoj i pokušavam stvoriti ono što sam oduvijek želio. Selo nema trgovine, ja sam kupio prostor gdje je nekad bila i tamo ću je otvoriti, zaposliti svoju ženu i još jednog-dva radnika. Sve financiram iz vlastitih sredstava i skupih kredita. Veliki dobivaju nepovratna sredstva za investicije, ja sigurno neću dobiti ništa. Htio bih da mi se pomogne oko dobivanja u zakup državnog zemljišta koje je donekle očišćeno. U našem selu takvu je zemlju dobio poljoprivrednik iz 30 kilometara udaljenog sela u kojem ima puno neobrađene, ali neočišćene zemlje. Zašto se njemu nije dodijelila zemlja koju treba čistiti? – ljutio se Marinko.
– I s nogometom nas zavađaju – domeće Ranko Blažević, nekoć trener i predsjednik seoskog kluba Sava-Puska.
– Jasenovac nam uzima igrače, plaćaju im da odu iz sela. Po utakmici tamo dobiju 400 kuna, a mi od općine ni za kopačke ne možemo dobiti. Sad smo uveli da sami sebi moramo plaćati članarinu – kaže ovaj u ratu jedan od zapovjednika koji je “dogurao” do časničkog namjesnika.
– Od vojske dobijem nulu. Imam samo staračku penziju od 2400 kuna – govori ponosno dodajući kako su u njegovu selu bila 102 branitelja. Jedan od njih je i Ivan Jurić koji danas uz mirovinu prima 800 kuna braniteljskog dodatka. Ivan ima sina Željka, invalida u kolicima, čovjeka punog tuge i gorčine, ali ne zbog svog stanja, već zbog situacije u kojoj se našla njegova obitelj – supruga Mihaela već se šest puta javljala za javne radove, nedavno je tražila posao kroz projekt “Zaželi” kojim je 25 žena s ovog područja dobilo dvogodišnji posao za pomoć u kući starijim osobama, kakva je većina ovdašnjeg življa. Mihaela nije među onima koji su dobili posao: – Roditelji smo šestogodišnje Anamarije, djevojčice začete umjetnom oplodnjom koja od rođenja ima zdravstvenih problema. Zašto moja žena nije mogla dobiti taj posao, da radi osam sati i ostatak dana bude sa mnom i kćeri? Ovako ona sad radi u seoskom turizmu u Lonji, u sezoni će to biti po cijele dane, a i meni i Anamariji treba njezina pomoć. Odlučio sam da više neću šutjeti jer mi je dosta da općina i lokalni šerifi postavljaju koga žele. Zanima me po kojim kriterijima ova naša općina zapošljava, treba li onome koji ima dati još, a onome koji nema ni za osnovne potrebe treba i to uzeti? Kad god sam se obratio općini za nekakvu pomoć za kćer, nikad ništa nisam dobio, osim tisuću kuna kad se rodila. Na zahtjev načelnice bio sam dostavio medicinsku dokumentaciju. I ništa. A kad su izbori i kad trebaju glas, načelnica kaže: “Samo mi se obratite, što god trebate.” Uoči svakih izbora ide od kuće do kuće, jedne je godine dijelila torbice, druge kišobrane, treće voćke koje smo posadili, ali nisu se primile – izgovara Jurić, a njegove riječi o poklonima tijekom kampanje potvrđuju i drugi mještani.
– I ja sam se javila na natječaj i kao jedina prijavljena u mjestu Trebež i Bukovica nisam dobila posao, dok sva ostala naselja općine Jasenovac imaju po jednog, dvoje ili čak troje zaposlenih. Prvenstveno sam ogorčena što posao nije dobila Mihaela jer po svemu prva ispunjava uvjete, ali politika, podobnost i nepotizam odradili su svoje i iza sebe ostavili mnoštvo nezadovoljnih i razočaranih mještana – kaže Tihana Blažević, na lanjskim lokalnim izborima nezavisna kandidatkinja za općinsku načelnicu koja je u srazu s Marijom Mačković izgubila. Kad je pitamo što su po njoj najveći problemi u općini, kaže da od osnutka općine mjesni odbori nikada nisu osnovani i da su sve odluke što se tiče sela u rukama pojedinaca, tzv. povjerenika sela koje je imenovala načelnica.
– Povjerenica mog sela već je mjesecima u Njemačkoj, izvještava li ona odande o problemima i potrebama u selu? Sve poslove, kao, odrađuje predsjednik ogranka HDZ-a, ali i on se nedavno s obitelji odselio u Novsku. Tko nas zastupa? Vijećnike ne biraju mještani, nego stranka sama između sebe izabere tko iz kojeg sela ide u vijeće, dakle ni odbori ne funkcioniraju, ne sazivaju se niti pitaju članovi, odluka je na pojedincima. Mišljenja onih koje bi trebali zastupati su nebitna. Nema zborova građana, u uredu načelnice nema tzv. aktualnog sata za građane. Nemamo vrtić. Nemamo javni prijevoz. Društvena zbivanja su na minimumu, uglavnom svedena na rad pojedinih udruga. Turizam je mrtav. Cesta je u katastrofalnom stanju, dvadesetak godina samo se krpari. Tri sam se puta javljala za javne radove, nikada nisam dobila posao jer ne šutim i ne podržavam zlo koje se nagomilalo. Pa čija je ovo domovina i tko ima pravo na život u njoj? – pita Tihana Blažević.
– Svugdje ima dobrih ljudi. I loših. Ali ak’ svi ‘oće da im ne valja, što bi im ja to branio? – kaže Zdravko Mujagić, općinski vijećnik i predsjednik ovdašnjeg SDP-a u kojem je 15 članova.
Na socijali od 20. godine
– Ovdje ti, da oprostiš, djeca čekaju da starci pomru jer samo će tako moći promijeniti vlast. Mi smo pokušali ići na izbore s onom strujom HDZ-a nezadovoljnom sadašnjim stanjem, ali to je propalo. Kad me pitaš što u općini valja, ne znam što bih ti odgovorio. Eto, prije 15 godina dobili smo 30 milijuna kuna za kanalizaciju, a danas nema ni love ni kanalizacije. Kad pitam tko u općini koristi socijalnu pomoć, ne mogu dobiti taj podatak jer je on u nadležnosti Centra za socijalnu skrb u Novskoj. A na socijali ima onih koji su je počeli primati još s 20 godina. Onda nam se dogodila i ta ploča. Kad moje dijete negdje kaže da je iz Jasenovca, ljudi se samo zgražaju – govori Mujagić, zaposlenik Hrvatskih voda, koji zahvaljuje vojsci na pomoći i sprečavanju nastanka još veće nevolje za nedavnih poplava. Dok se cestom lošom baš onoliko kako ju je opisala Tihana Blažević vozimo kroz sela, na putu nailazimo na Miju i Miodraga Krizmanića, stočara iz Trebeža.
– Bilo bi dobro kad bi država vodila brigu o seljaku – slažu se otac i sin, a Miodrag nas, zastavši malo za ovcama i kozama, pita kako je u Zagrebu. Dok pogledom prati stado, govori da voli gledati gradove na televiziji.
U susjednoj Bukovici Ljubica i Petar Šarčević uređivali su dvorište svoje kuće ispred koje su napravili bazen: – Bilo je to kad se za kubik vode plaćalo četiri kune, a sad je 14. Govorili su nam da ćemo biti mala Švicarska, a ispadosmo velika Albanija – kaže Petar dok se pred kućom zaustavlja automobil njemačkih registracijskih oznaka iz kojeg izlazi 77-godišnji Milan Hodak iz Puske. – Trebalo je sve ovo dati na upravljanje Merkelici – govori Hodak požalivši nam se kako njega i četiri godine mlađu suprugu skoro da “nisu upisali u stare” kojima treba pomoć žena zaposlenih kroz projekt Zaželi jer imaju njemačku mirovinu.
– Te ženske kažu da ne smiju ništa po kući raditi, već nam samo mogu donijeti ako što treba iz trgovine ili lijekove. Možda bi bilo bolje da su nam onda dali novac pa da mi stari platimo nekom da nam opere prozore, stavi zavjese – razmišlja 77-godišnja Amalija Šubić od koje produžujemo prema Jasenovcu. U Krapju na ulici nailazimo na poljoprivrednika Duška Šobotu koji se igrao sa psom. Njegova obitelj ima farmu krava: – Tko hoće, može raditi – kaže. Jedan od njih je i Dragan Cindrić kojeg upoznajemo u jasenovačkom kafiću Trilogija gdje nam za upoznavanja pruža ruku.
– Ja sam Isus. Tako me zovu – kaže. S njim odlazimo do potpuno devastiranog hotela Sava Jasenovac u čijem je prizemlju u jednoj prostoriji bio disko, a u drugoj su svirali i pjevali Bugari.
– Govori se da je hotel kupio neki iz Slavonskog Broda i da će tu napraviti parkiralište za kamione, zbog carinske zone. Ali sve je stalo jer je navodno Pravoslavna crkva pokupovala sve okolne parcele za manastir – kaže. Cindrić je u ratu bio branitelj, danas je zaposlenik komunalnog poduzeća.
– Ja sam svoju sreću našao u smeću – kroz smijeh kaže.
– Obilazim cijelu općinu, nema tu nikakvih međunacionalnih problema. Najveći je problem u našim ljudima, i to zbog izbora stranke. Ovdje zbog ideologije susjedi ne govore. A ja sam zadovoljan lokalnom vlašću – dodaje. Bez obzira na to koliko komemoracija za žrtve logora Jasenovac bilo ove godine, Cindrić će biti na svakoj, i to zato što je vatrogasac pa ih “dignu”. Pitamo ga je li on postavljao spomen-ploču poginulim HOS-ovcima.
– Ne. Ja sam je skidao. I to sa suzama u očima. Morao sam jer je to radio komunalac – kaže Dragan Cindrić zvani Isus odmičući natrag prema kafiću, dok smo se mi uputili prema Zagrebu, stotinjak kilometara udaljenom gradu, koji iz jasenovačke zbilje Miodrag Krizmanić ima prilike vidjeti samo na televiziji.
Marina Borovac - kakve ti budalaštine melješ u naslovu? "Članak" naravno nebum čital!