Tko su suci porotnici i kakve su njihove ovlasti? Imaju li utjecaj i kakav na suce pri donošenju presuda? Doživljavaju li ih suci samo kao spavače u sudnici koji sjede u vijeću da bi se zadovoljila forma ili im je njihova pomoć dobrodošla? Porotnici u nas nemaju značenje kao u anglosaskom sustavu, što dobro znamo iz američkih filmova u kojima porota odlučuje o nečijoj krivnji ili nevinosti, a sudac o kazni, ali varaju se oni koji misle da nemaju utjecaja na presudu. Događalo se, istina rijetko, i da porotnici preglasaju suca pri izglasavanju presude jer njihov glas vrijedi kao i glas suca. Porotnici trebaju biti časni građani, a bira ih skupština općine ili županije na prijedlog općinskih, gradskih vijeća, sindikata i drugih institucija. Sudeći po odgovorima iz desetak gradova, ispada da su nam porotnici uglavnom korektni građani, najčešće u zreloj dobi, bez mrlja u poslu i privatnom životu. No, nekim se gradovima može spočitnuti da biraju porotnike obiteljski, prijateljski i rodbinski povezane s vladajućim političarima. Među porotnicima, koliko se zna, nema sumnjivih likova, niti slučajeva poput nedavnog sisačkog u kojem je porotnik u vijeću za mladež prije razrješenja pravomoćno osuđen zbog bludničenja nad djevojčicom. Porotnici sa sucima vijećaju je li tko počinio kazneno djelo, je li kriv ili nije te odlučuju o kazni. Ne očekuje se od njih da imaju pravno znanje jer zato postoje suci, koji ih upoznaju s procesom i zašto se nekome sudi, ali se očekuje da vijećaju savjesno i nepristrano u skladu sa zakonom. Jedan sudac zagrebačkog Općinskog kaznenog suda opisuje njihovu ulogu:
– Ne radi se tu o poznavanju prava, nego o životnom iskustvu porotnika. Oni pomažu sucu, koji katkad zbog prevelike opterećenosti pravom izgubi iz vida životno, logično. Je li apaurin droga ili lijek, na to će vam bolje odgovoriti porotnik nego mnogi suci ili tužiteljstvo koje je znalo tražiti progon zbog četiri apaurina. Mislim da bi za ozbiljna djela, za koja prijeti kazna iznad tri godine zatvora, trebalo uvijek suditi uz porotu, jer porota ostavlja ozbiljniji dojam pred okrivljenima i strankama nego kad sudi sudac pojedinac, kao da su pred prekršajnim sucem.
Sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda Lana Petö Kujundžić ima dobra iskustva s porotnicima, među kojima su socijalni radnici, pedagozi, pedijatri, umirovljenici, ali i osobe koje su htjele biti suci, ali im je život otišao drugim smjerom. Prosječna dob im je, kaže, između 50 i 70 godina, a rijetki su porotnici stariji od 70.
– Porotnik je glas javnosti, čiji stavovi mogu dobro usmjeravati suca pri donošenju presude. Kad kirurg 55 puta nekom odreže nogu, pedeset šesti put mu je lakše. Tako je i sucima pri donošenju presuda, a porotnici sudu daju dozu ljudskosti, pa je i sucima lakše odlučiti o kazni. Samo jednom mi se dogodilo da su me porotnici preglasali, kad su se u slučaju jednog mladića zauzimali za strožu kaznu. Suci uvažavaju mišljenje porotnika, a porotnici prihvaćaju argumentaciju sudaca, pa se rijetko događa da porotnici preglasaju suca – kaže Petö Kujundžić.
Na županijskim sudovima optuženima sudi vijeće od suca profesionalca i dvaju porotnika, a ako je predviđena kazna od 15 godina ili teža, onda im sudi vijeće od dva suca profesionalca i tri porotnika. Mirko Ivoš, naftni inženjer u mirovini, porotnik na zagrebačkom Županijskom sudu, kaže da mu se nikad nije dogodilo da se sudac s njime prije odluke nije konzultirao.
Nije lako potpisati zatvor
– Prije 20 godina imali smo porotnika koji ni pet minuta nije mogao izdržati na toplome u sudnici a da ne zaspi. Davno sam imala i porotnicu koja je heklala u sudnici – prisjeća se sutkinja Kujundžić, dodajući da su danas porotnici aktivni i unose se u predmet.
Odluka porotnika nakon vijećanja se kuvertira i ulaže u spis te samo drugostupanjsko vijeće, u kojem su suci profesionalci, može otvoriti tu kuvertu.
– Moji su porotnici znali pri odluci o kazni pitati može li optuženi umjesto zatvorske dobiti uvjetnu osudu. Nije lako nekome potpisati zatvor, lako je na ulici zazivati stroge kazne. Kad ljudi dođu u porotu, drukčije razmišljaju – kaže jedna iskusna sutkinja zagrebačkog Općinskoga kaznenog suda. No, ne slažu se svi suci sa stavom da im je porota korisna.
– Kakvu ja korist kao sudac imam od umirovljenika koji drijema na raspravi i koji radi taj posao zbog novca? – kaže jedan zagrebački sudac. Na općinskim sudovima sudac može suditi kao pojedinac bez dva porotnika i za djela za koja je predviđena kazna do 10 godina zatvora ako se s time slože optuženi i tužiteljstvo. Na općinskim sudovima porotnici rade za 20 kn bruto po satu i za 25 kn na županijskim sudovima, a naknadu im pravilnikom određuje ministar pravosuđa. Umirovljenica Biserka Gvozdenović, koja je nekad radila kao sudski zapisničar, porotnica je na zagrebačkom Županijskom sudu već treći mandat jer želi biti od koristi društvu.
Preodgoj u staračkom domu
– Nije vam bilo dosta spisa dok ste radili na sudu? – pitamo je.
– Ne – uzvraća sa smijehom i dodaje: – Mi porotnici ne ulazimo u zakon, pa oko toga nemamo dilema, jer je tu odgovornost na sucima. Nama je lakše, mi sa sucem razmjenjujemo mišljenje i vijećamo o krivnji i kazni nakon što nas sudac upozna s predmetom i mogućom kaznom za to djelo.
Na pitanje kako se emocionalno nosi s teškim slučajevima, B. Gvozdenović kaže:
– Ne spavam mirno, mislim da nijedan porotnik ne spava mirno, ne zbog odluke, nego zbog težine nekih slučajeva o kojima razmišljate, osobito kad su u pitanju djeca...
S njom se slaže i umirovljena kolegica Jelenka, nekadašnja sudska zapisničarka. – Suze mi krenu kad su djeca u pitanju, kad vidite da je uvijek nešto u pozadini što ih je skrenulo s puta, a meni su djeca i ona od 23 godine. Ne bih ja njih dala u zatvor, nego u dom umirovljenika da pomažu starcima i da se tako preodgoje – kaže Jelenka. Nitko u njezinoj okolini ne zna da je porotnik, prijatelji i rodbina misle da povremeno na sudu radi kao zapisničarka. Ne govori im što radi jer, kaže, da znaju, krenula bi pitanja, a to ne bi bilo zgodno.
U zatvoreničkom logoru u Nišu tijekom rata u Hrvatskoj, JNA je držala između 700 i 1200 hrvatskih civila i vojnika, a ne 400, kao što je objavljeno u srbijanskim medijima, tvrdi Zadranin Milan Palada (56) koji je četiri godine proveo robijajući u srbijanskim logorima. Najprije dvije godine u kaznionici u Nišu, a zatim dvije godine u Sremskoj Mitrovici, iz koje je krajem 1993., čak godinu dana nakon što je ta zloglasna kaznionica “službeno” prestala djelovati, uspio spektakularno pobjeći! Palada nam se obratio nakon što je Balkanska regionalna istraživačka mreža (BRIN) objavila da je nekadašnja JNA u Nišu držala zatočeno 400 hrvatskih civila i vojnika te da je najmanje jedna osoba pritom preminula. Špalir batina - Jedne noći sredinom studenoga 1991. u niški su zatvor počeli stizati autobusi sa zarobljenim Hrvatima iz istočne Slavonije i Vukovara. Bilo je deset do petnaest autobusa. Gledao sam ih s prozora, bilo je žena, djece, tek tu i tamo pokoji mlađi muškarac. Na izlazu iz autobusa dočekao ih je uobičajeni “špalir” psovki, udaraca i batina. Svaki dan su prolazili saslušanja i mučenja, prisjeća se Milan iako se, kaže, ne voli vraćati u taj “film”. - Nakon što su žene i djecu odvojili od muškaraca, jedan čuvar je stao pokraj vrste u kojoj su bile žene, okrenuo se prema zatvorenicima na prozorima i povikao: “Evo vam hrvatskog mesa da se ‘ispraznite’.” Ne znam koliko je zarobljenika likvidirano i gdje su ih vodili, ali se po zatvoru govorilo da su završavali na poligonu niških specijalaca, kazuje Milan. Ubrzo je iz Niša prebačen u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici gdje je opet svjedočio dolasku zarobljenih Hrvata nakon pada Vukovara. I sam je prolazio užasne torture i mučenja, no to je, kaže, bilo ništa prema onome što su prolazile zarobljenice, a među njima vukovarska heroina Manda Marić i liječnica Vesna Bosanac. Silovane žene - Često smo puta slušali čuvare i zatvorenike Srbe koje bi čuvari noću puštali da upadaju u te sobe i siluju, iživljavaju se. Bilo je tužno gledati sve te žene, djevojke, neke možda još samo djevojčice, kako u dronjcima stoje na prozorima. Nikakvu odjeću nisu dobivale, govori Milan. Dok je mogao, dodaje, pomagao je doktorici Bosanac čija je soba bila u zgradi iznad njegove. Ona bi noću spuštala konop do njegova prozora, a on bi joj tako slao cigarete, žigice, komprese od gaze koje bi ukrao u ambulanti, lijekove, pa i hranu kad bi se došlo do nje. Ipak, najteže se sjeća razdoblja kada je bio raspoređen na poslove čišćenja prostorija u kojima su bili saslušavani hrvatski zarobljenici. Zašto su baš njega izabrali za taj posao, ni danas mu nije jasno. - Nakon saslušavanja, najprije sam s poda sobe morao oprati krv. Krvi je uvijek bilo. Ponekad bismo u lokvama krvi nalazili komade kostiju lubanje, dijelova mozga. Jednom sam usred sobe za saslušanje naišao na četvrtinu ljudske glave, s kosom, i gotovo cijeli mozak. Užas, zgrozio sam se. Jednog je dana tako bio poslan da čisti ambulantu. Zidovi ambulante bili su često obloženi smotuljcima od deka. Iako je naslućivao što bi moglo biti unutra, jednog je dana iskoristio trenutak dok je čuvar bio na hodniku i odmotao jednu deku. Iz nje je ispao ljudski leš. - Izbrojio sam ukupno 40 leševa, kazuje Milan Palada, kojemu hrvatske vlasti nisu nikad priznale status civilne žrtve Domovinskog rata. ------------------------------------------------------------------------------------------------ evo primjera kako je BOLESNA NACIJA --SRBIJA---VADILA LJUDSKE ORGANE HRVATIMA I HRVATICAMA --DJECI---I PRODAVALA PO ZAPADU I U RUSIJI.......