Jaka je osoba koja u trenutku bijesa odluči napustiti situaciju, mantra je kojom se vode socijalni radnici i svi ostali koji se u Hrvatskoj već godinama bave obiteljskim nasiljem. Skloništa su već opće poznata stvar, no ono što je manje poznato je da čitav niz hrvatskih stručnjaka i stručnjakinja radi i s počiniteljima nasilja, i to kroz savjetovanja.
Kako bismo doznali kako ti psihosocijalni tretmani izgledaju i doprinosi li to napretku koji je, ako se pita stručnjake, vidljiv manje nego što bi trebao biti, razgovarali smo s Veronikom Lesić, socijalnom radnicom i voditeljicom psihosocijalnog tretmana za počinjenje nasilja u karlovačkoj Ženskoj grupi Korak. Počinitelji su joj dosad, kaže nam, bili upućeni od Zavoda za socijalni rad, a sada u Koraku rade na tome da razgovaraju s onim počiniteljima koje im uputi sud jer su oni u tom slučaju već osuđeni i samim time je manja vjerojatnost da će negirati ono što su napravili.
Preuzimanje odgovornosti kao baza
Veronika tako u prvim susretima na temelju propisanih kriterija procjenjuje koliko su počinitelji motivirani i koliko prihvaćaju odgovornost. Ako ne prihvaćaju, proces savjetovanja se obustavlja i nakon toga se ide prema Zavodu ili sudu koje postupa po svojim ovlastima. No, što je s onima koji odluče prihvatiti odgovornost? Prema Veroniki, preuzimanje odgovornosti baza je za sve ostalo.
- Početak je izazovan, tim više što ja nemam uvid u cijeli slučaj tako da je fokus na motivacijskom intervjuu da stvarno vide koje su prednosti i nedostaci savjetovanja i da dođemo do toga što su počinili. Oni moraju priznati što su počinili ako žele neku stvarnu promjenu – objašnjava nam.
- Oni koji uspješno završe program, najčešće doista više ne čine nasilno ponašanje ili ga smanje – dodaje. Počinitelji tako najčešće umanjuju ono što su napravili, pojašnjava nam Veronika, i to zbog istog osjećaja koji prati i žrtve – srama.
- Svi znamo da nasilje u obitelji nije nešto što je prihvatljivo, a često počinitelji znaju i prebacivati odgovornost na žrtvu. Da to nije tako, bilo bi mi čudno. Kada ih sama pitam kako se osjećaju nakon što počine neko nasilje, ja nikada nisam dobila odgovor da se osjećaju super. Svjesni su da je to nešto što nije dobro. Ako to žele promijeniti, to i mogu jer je nasilje naučeno ponašanje. Uvijek im kažem da je jaka osoba koja u tom trenutku bijesa odluči napustiti situaciju. Najlakše je izderati se na osobu, ali mi smo mi samim tim činom slabi – kaže nam Veronika.
POVEZANI ČLANCI:
Počinitelji također često dolaskom na savjetovanje misle kako se tu radi o terapiji ili pak nekakvom partnerskom savjetovanju.
- Mi im trebamo jasno podcrtati što ovdje zapravo radimo i da nećemo razgovarati sa žrtvom jer nije ona upućena nama, već on – kaže.
Razgovarajući o strahu, sramu i nelagodi koja očito prati obje strane obiteljskog nasilja, zapitali smo i Veroniku osjeća li se ona ikada uplašenom kada se oči u oči susretne s počiniteljima.
'Nisu u poziciji moći'
- Ne, nije i ja sam se tako postavila. Ja njih gledam kao ljude koji su iz određenih razloga reagirali tako kako jesu. Je li to zato što su i sami bili žrtve ili pak imaju lošu samokontrolu, razni su razlozi, ali to su osobe koje imaju problema koje mogu promijeniti ako to žele. Dogodila mi se situacija da se u jednom navratu čovjek izderao na mene pa sam nakon toga zamolila kolegice da ostanu sa mnom u uredu – prepričava nam svoja iskustva Veronika.
- Možda je stereotipno da će oni meni nešto napraviti jer su u poziciji moći, ali to zapravo nisu. Ja sam ta koja donosi izvješće i koja imam stručno mišljenje. Oni znaju gdje mogu biti nasilni – to često budu i ljudi koji su galantni i visokoobrazovani. To može biti bilo koji sloj društva – dodaje.
U Koraku su djelatnice mišljenja kako bi tzv. austrijski model rješavanja problema obiteljskog nasilja bio najprikladniji. To u principu znači, između ostalog, da počinitelj bude taj kojeg se izdvaja iz obitelji, dok žrtva ostaje u domu u kojem je počinjeno nasilje. Radimo li s počiniteljima, tvrdi Veronika, onda možemo doći do promjene. A koliko se radilo općenito na obiteljskom nasilju u Hrvatskoj, Veronika kaže da datumi govore za sebe.
POVEZANI ČLANCI:
- Zadnja edukacija za voditelja psihosocijalnog tretmana je bila krajem 2021. i to nakon 10 godina, eto toliko mi ulažemo u rješavanje problema nasilja u obitelji – kaže.
Inače, karlovačko sklonište jedno je od prvih koje je otvoreno u Hrvatskoj, a 22 godine je radilo punim kapacitetom. U rujnu se otvara i novo potpuno opremljeno sklonište i prilagođeno osobama s invaliditetom s kapacitetom od 25 osoba, kažu nam djelatnice, jer potreba i dalje postoji.
- Okolnosti znaju biti jako nepredvidljive. U jednom trenutku imate dvije osobe, a ponekad 22. Presretni smo što će novo mjesto biti prekrasno za život žrtava i djece i što ćemo im moći pružiti puno više. Svi ti projekti koji se jedan na drugi naslanjaju zaokružuju tu lepezu usluga koje im dajemo – igraonice, terapijsko jahanje, škola plivanja...- zaključuju.
>> VIDEO Jak pljusak u Zagrebu, u Šestinama se jedva vozi po cesti
