Gradovi i građani, posebno europski, dosada su najviše pokazali u sprečavanju klimatskih promjena. Najveći doprinos smanjenju stakleničkih plinova, najambiciozniji projekti, sve se to u pravilu događa u gradovima. Prednjače europski gradovi, ali dobre rezultate imaju i gradovi na svim kontinentima. Ipak, borba za spas klime se vodi na globalnoj razini i samo europski gradovi nisu dovoljni. Svi osnovni pravno obvezujući dokumenti i smjernice koje svijet obvezuju na zadržavanje globalnog zatopljenja ispod 2°C, s ciljem postizanja 1.5°C, već su na snazi! Prošlo je čak sedam godina od potpisivanja Pariškog sporazuma 2015. godine dok se nisu finalizirali svi dijelovi sporazuma, uključujući famozni Članak 6. o trgovanju ugljikom i financiranju gubitaka i šteta. Sedam godina za samo jedan pravni dokument je definitivno previše bez obzira kako složena tema bila u pitanju.
Priču je potrebno bitno ubrzati i usredotočiti napore na ostvarivanje ciljeva i obveza do 2050. U međuvremenu, globalne emisije i temperature i dalje rastu, a klimatski ekstremi javljaju se češće i s većom ozbiljnošću nego što se očekivalo. Treba brzo djelovati i to je jedini je način da se približimo ograničenju od 1.5°C smanjenje globalnih emisija za otprilike 50% do 2030. godine te nastavku smanjenja emisija za 50% svako desetljeće kako bismo dosegli svjetsko gospodarstvo bez neto emisija do 2050.-2060. godine.
Ovogodišnja COP28 konferencija u Dubaiju fokus stavlja na globalne energetske ciljeve. Da bismo se zadržali u okvirima željenog cilja povećanja globalne temperature od 1,5oC potrebno je do 2030. utrostručiti kapacitete za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora te dvostruko povećati učinkovitost korištenja energije. Potreban nam je globalni kompromis o postupnom napuštanju fosilnih izvora energije koji svoj vrhunac korištenja trebaju dostići znatno prije 2030. godine. Globalni kompromis sprečavaju prijepori između bogatih i siromašnih zemalja, a izlaz se u prošlosti tražio jedino u financiranju siromašnih od strane bogatih država bez konkretnije akcije smanjenja emisija koje moraju provesti upravo bogati.
Bez obzira što investicije u obnovljive izvore energije i globalno i u te dvije zemlje stalno rastu, SAD je i dalje najveći proizvođač nafte na svijetu, a Kina pokreće jednu novu termoelektranu na ugljen svaki mjesec. Rusija i Indija također ne mare previše za preuzete obveze. Posebna priča je i globalni fenomen nakon pandemije covida - subvencije za fosilna goriva. Na svjetskoj razini, subvencije za fosilna goriva iznosile su 7 bilijuna dolara ili 7,1 posto globalnog BDP-a u 2022. godini, što odražava povećanje od 2 bilijuna dolara od 2020. godine. Time vlade pokušavaju boriti protiv rasta cijene energije, ali time se izravno ugrožava prijelaz na obnovljive izvore energije, jednako u razvijenim i u zemljama u razvoju.
Rješenje bi trebalo biti stavljanje građana u fokus umjesto neispunjenih obećanja nacionalnih vlada. Problem klime treba rješavati pravedno, teret koji snose bogati i siromašni građani, a ne samo države, treba pravednije podijeliti. Na primjer, u Nizozemskoj se nalazi više solarnih panela nego u cijeloj Africi, koja ima 60% svjetskog solarnog zračenja. To nije pravedno. To se mora promijeniti, i ne samo iz klimatskih razloga. Ako ulažemo u Afriku, odmah podržavamo zemlje najviše pogođene klimatskim promjenama, a najmanje odgovorne za njih. Moramo podržati razvoj i u zemljama gdje se odvijaju neki od najtežih sukoba na svijetu – to se zove globalna odgovornost. Jedino energetska pravednost može pomoći upravljati prisilnim klimatskim migracijama — jednim od najvećih izazova s kojim se suočavamo.
Kada bismo morali napraviti grubu podjelu onda očito možemo govoriti o dva svijeta – jedan, onaj odgovornih gradova i građana, koji aktivno radi svjestan strašnih posljedica koju će klimatske promjene imati na lokalnu infrastrukturu, na dizanje razine mora, na poplave, padalinske ekstreme i klizišta, na migrante koji će dolaziti u još većem broju. Drugi, svijet visoke politike i povezanih elita puno je manje zabrinut. Bogati najčešće ipak ne plaču, oni su ionako navikli živjeti u resortima koje čuvaju vojnici, pod staklenim zvonom i u uvjetima koje si samo malobrojni mogu priuštiti.
Priču treba demistificirati i pojednostavniti – prekomjernu potrošnju energije po stanovniku treba sprječavati bez obzira može li si to netko priuštiti ili ne. Treba postaviti priču tako da i skupine ljudi na vrhu, tzv. elite, pošteno plaćaju svoj dio. Sve ostalo vodi u nepravdu i lako postaje oružje u rukama populističkih političara. Zbog svega ovoga će građani morati biti još glasniji i aktivniji u utjecanju na političke odluke. Javni pritisci kroz osvještene građane koji žele biti energetski samostalni i održivi moraju potaknuti vlade na postizanje ambicioznijih ciljeva u pregovorima o klimi umjesto da postanu oružje u ruci populizma koji također postaje globalni problem. Građani bi trebali još više podržavati lokalne projekte koji potiču održivost. Promjene u svakodnevnim navikama, poput smanjenja potrošnje mesa, korištenja javnog prijevoza i smanjenja otpada, mogu značajno pomoći, ali građani trebaju zahtijevati aktivnost i transparentnost svojih vlada u vezi klimatskih pregovora. To je jedino primjereno rješenje za problem koji je u punom smislu globalan.
Energetska pravednost je da se mi grijemo dekama dok Kina i Indija pale milijune tona nafte dnevno ? Neće moći.