Talijani 1940. godine nisu bili spremni za rat, ali su ga u lipnju ipak objavili Velikoj Britaniji i Francuskoj, kako ne bi zaostali za Njemačkom, koja je u to doba napredovala na svim bojišnicama. Talijansko ratno brodovlje uključivalo je niz suvremenih kao i starijih brodova, veliku podmorničku flotu (drugu na svijetu, iza flote Sovjetskog Saveza!), a moglo je raspolagati i velikom trgovačkom flotom.
Italiji kraći kraj
Italija je imala središnji položaj na Sredozemlju, ali je manjak tradicije u odnosu na glavnog protivnika, britansku Royal Navy, znatno otežavao položaj Italije i spriječio očekivanu njezinu brzu pobjedu u sjevernoj Africi. Talijani su u stalnim sukobima s Britancima često izvlačili kraći kraj, a napad na Grčku u listopadu 1940. nije donio ni korist ni uspjeh, jer je Mussolini i taj nepotrebni rat objavio zbog “prestiža”. Na kraju je Hitler morao spašavati Italiju od poraza i na toj novoj bojišnici. Osvajanje jugoslavenske obale u travnju 1941. donijelo je Talijanima više problema nego dobitaka i njihove oružane snage su unatoč brojčanoj premoći i boljem naoružanju, u razdoblju prije talijanske kapitulacije u rujnu 1943. već gotovo izgubile rat protiv ustanika na moru i u unutrašnjosti. Na Jadranu su djelovali samo manji i stariji talijanski ratni brodovi u stalnoj borbi za čuvanje pomorskih putova, a na jugu i u (pretežno neuspješnom) lovu na savezničke podmornice, koje su neometano dolazile čak do sjevernog Jadrana. Talijanski poraz nikoga nije začudio, ali su i poslije sklapanja primirja sa Saveznicima počinjene brojne pogreške, koje su omogućile Nijemcima ponovno osvajanje već oslobođene obale, a posade talijanskih ratnih brodova bježale su u Italiju često ostavljajući pripadnike ili cijele postrojbe kopnene vojske na milost i nemilost partizana i Nijemaca. Stoga snage NOVJ nisu mogle doći do vrijednih ratnih brodova, jer su se Talijani bojali da će pasti u njemačke ili jugoslavenske ruke.
S druge strane, stanje u jugoslavenskim kraljevskim oružanim snagama i mornarici već je opisano, a poslije 1941. su pod zastavom Kraljevske mornarice služili samo rijetki brodovi koji su uspjeli pobjeći Saveznicima u Egipat zajedno s jednom skupinom hidroplana. Britanci su potkraj 1943. neke bivše jugoslavenske brodove – koji su s talijanskim brodovljem pobjegli na Maltu i u južnu Italiju – vratili predstavnicima KRM u izbjeglištvu, a tek su u kolovozu 1945. predani “novoj” Jugoslavenskoj mornarici, osim matičnog broda “Sitnica”, koji je još prije dodijeljen Mornarici NOVJ. Tijekom 1944. KRM u izbjeglištvu dobio je od Britanaca jednu korvetu i osam motornih topovnjača, koje su tek od travnja 1945. djelovale na Jadranu, gdje njihove posade nisu dobro primljene. Poslije su zajedno s drugim brodovima bivše KRM predane JRM, osim korvete koja je vraćena Royal Navy na Malti. Većina pripadnika mornarice u izbjeglištvu ostala je na Zapadu, a samo su se neki vratili s brodovima u domovinu, gdje su i poslije često promatrani sa sumnjom i nepovjerenjem.
Premoć i u zraku
Njemačka Kriegsmarine počela je djelovati na Jadranu od nule, jer je imala na raspolaganju samo plovila i tvarivo zaplijenjeno u talijanskim i jugoslavenskim lukama. Ipak je postupno i uz velike napore jačala, manji ratni brodovi prebačeni su na Sredozemlje i Jadran iz Njemačke i s drugih bojišnica kopnom, rijekama i kanalima. Veći njemački ratni brodovi bili su talijanskog porijekla, zaplijenjeni tijekom gradnje ili popravka. Gubici su bili veliki zbog sve veće savezničke premoći na moru i u zraku. Obala i otoci također nisu bili sigurni zbog sve opsežnijih partizanskih operacija na kopnu i otocima. Njemačke oružane snage nisu nikad uspjele potpuno “očistiti” okupirana područja, a ujedno je u njihovoj strategiji stalno vladao strah od savezničkog iskrcavanja na Balkanu, pri čemu su ignorirali puno opasnijeg protivnika u svom zaleđu i na obali. Snage NOV i POJ su poslije neuspješnih prvih “frontalnih” napada konačno uspjele razbiti s boka njemačku protudesantnu obrambenu crtu. Jedna od najvećih njemačkih pogrešaka bila je ostaviti Vis u rukama partizana i Saveznika, ali se otok zbog savezničke pomorske i zračne premoći ni poslije osvajanja ne bi moglo dulje držati. Njemački S-Boot-i nakon prvih velikih uspjeha više nisu bili jako učinkoviti, jer za njih nije ni bilo odgovarajućih ciljeva, dok su glavni protivnici, britanski brzi napadajni brodovi, bili jače naoružani, a sporiji brodovi Mornarice NOVJ čak i “oklopljeni”.
>> Bojno polje Jadran: Njemačke vojne snage bile su miljama daleko od savršenstva
Koga to još muče pogreške Nijemaca u drugom svjetskom ratu.