Kad se govori o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, ponajmanje se govori o njegovim mladim danima, koji su itekako zanimljivi jer se iz njih može iščitati njegova osobnost, karakter i narav. Tako britanski povjesničar Robin Harris u knjizi „Stepinac – njegov život i vrijeme“, koja je lani izašla u nakladi Školske knjige iz Zagreba, govori o Stepinčevoj ljubavi prema sportu, poljoprivredi, zaljubljivanju i svemu što je prolazio prije odluke o svećeničkom pozivu, koji je, također, bio jedno vrijeme upitan.
Harris piše kako su 1909. mladog Stepinca poslali u Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu, smještenu uz crkvu sv. Katarine.
Na nastavi bio “zakopčan”
„Čini se kako je izbor umjesto na Karlovac, pao na Zagreb kao duhovno središte, zbog toga što je dječak već pokazivao zanimanje da postane svećenik. Živio je u ustanovi pomalo neodgovarajućeg naziva Nadbiskupsko sirotište (orfanotrofij). Zapravo je bila riječ o ustanovi u kojoj su živjeli mladići čiji roditelji nisu svojoj djeci mogli priuštiti da im plate školovanje. Ali među njima su živjeli i učenici čiji su roditelji imali dovoljno novca – kao što je imao i Stepinčev otac. U to doba zagrebačka nadbiskupija nije imala sjemenište za mladiće njegove dobi, pa je Orfanotrofij služio i toj svrsi. Godine 1912., treće godine Lojzekova školovanja u Zagrebu, ravnateljem je postao vlč. Josip Lončarić koji će imati velik utjecaj na Stepinčev život. Lončarić je bio prijatelj vlč. Huzeka, krašićkog župnika, pa je uvijek pazio na napredak mladog Stepinca“, piše Harris, dodajući kako je taj napredak bio pristojan, no ne i spektakularan, i da su ga se suvremenici sjećali po snažnoj volji, mirnoći i suzdržanosti.
„Na nastavi nije puno govorio. Jedan od njegovih učitelja rekao mu je da je “zakopčan”. No to nije bila njegova umišljenost, možda upravo suprotno. Alojzije je cijeli život bio izrazito skroman i nije bio sklon glumatanju. Stekao je i neke bliske prijatelje. Bio je, kako se moglo i očekivati s obzirom na njegovo seljačko podrijetlo, snažan i u dobroj kondiciji. Volio je sport, a osobito atletsku disciplinu bacanja kugle. Jednom je kuglu bacio toliko daleko da je slučajno ubio jednu svinju. Igrao je i nogomet, što nije bilo dopušteno, pa je bio kažnjen“, piše Harris, premda prvi Stepinčev biograf fra Aleksa Benigar piše da se radilo o kuglanju.
„Na kuglani se u orfanotrofiju pokazala njegova tjelesna jakost i žilavost, te se opažalo kako su mu se mišice razvile i ojačale u seljačkim radovima kod kuće. Kada je ciljao, srušio bi gotovo svagda svih devet čunjeva. Jednom je ravnatelj zavoda, dr. Lončarić, kupio prase da počasti profesore te ga ostavio živa na kraju kuglane iza neke strunjače. Pitomci za to nisu znali. Alojzije je prilikom kuglanja tako snažno bacio kuglu da je ona svom snagom udarila prase koje se nalazilo iza strunjače. Nisu ga trebali klati, nego samo priklati. Volio je nogomet. No, kako ravnatelj zavoda nije nogomet dopuštao na njihovom dvorištu, a mladići nisu mogli odoljeti napasti da se poigraju, morao je i Alojzije s ostalim igračima primiti i po koju kaznu“, zabilježio je Benigar.
Blizu smrti na fronti
Harris piše kako, zapravo, o Stepinčevu unutarnjem, emocionalnom i duhovnom životu nemamo dovoljno tragova, no da se ipak može pretpostaviti da je bio zreo jer se u lipnju 1915., nakon što je završio šesti razred te odlučio da će postati svećenik, upisao u nadbiskupsko sjemenište na Kaptolu te odjenuo svećeničku odoru.
„Namjeravao je završiti sedmi i osmi razred prije polaganja završnih ispita 1917. Očekivao je da će zatim provesti još četiri godine na Teološkom fakultetu u Zagrebu te napokon 1921. biti zaređen za svećenika. No to nisu bila obična vremena jer je Austro-Ugarsko Carstvo bilo u ratu. Ratna su zbivanja poremetila mnoge planove – uključujući i Alojzijeve. Nakon godine dana koju je proveo kao sjemeništarac, i nakon što je navršio osamnaestu godinu života, Alojzije je bio unovačen kao časnički kadet austrougarske vojske“, piše Harris, dodajući kako je vrijeme koje je Stepinac proveo u austrougarskoj vojsci vrlo važno da bismo ga razumjeli kao osobu te da ga se Stepinac često i živo prisjećao i godinama poslije.
„Njegova iskustva iz vojske, a osobito iz vremena provedena na fronti, iako nije dugo trajalo, razlikovala su ga od većine drugih svećenika, uključujući i pripadnike starijeg naraštaja spokojnih gospodskih prelata. Rat je doveo u pitanje njegovu odluku da postane svećenik, no istodobno ga je podvrgnuo zahtjevnom ispitu i očvrsnuo. Pripremio ga je da živi svoj poziv nakon što ga je naposljetku ponovno otkrio i da to čini na junački način sve do samog bolnog kraja“, piše Harris, bilježeći kako nakon završetka obuke Stepinca 20. veljače 1917. šalju na talijansku frontu. On je od kadeta preko zastavnika napredovao do pješačkog poručnika.
„Sva svjedočanstva govore da je bio sposoban i čovječan časnik, pravedan prema podčinjenima te da je dijelio sve nedaće svojih vojnika“, piše Harris, dodajući kako se poručnik Stepinac često nalazio u smrtnoj opasnosti te da prijetnju u rovovima nisu predstavljali samo Talijani već i prijateljska vatra, jer je imao ulogu ‘promatrača’ za austrijsko teško topništvo te je bio smješten iza neprijateljskih linija odakle je slao izvješća o preciznosti topničkih napada, pa ga je u jednom trenutku gotovo ubila granata upućena na pogrešno mjesto – a odmah su ga zatim točno naciljali Talijani, no on je pobjegao samo nekoliko sekunda prije eksplozije granate.
Blizu smrti bio je i na samom završetku borbi, što je ispričao župniku Vranekoviću u Krašiću:
„Tom sam zgodom gotovo poginuo. Od cijelog mog voda ostalo je samo sedmero ljudi. Granata je pala pred mene i zasipala me zemlja. Usta su mi bila puna zemlje. Srećom je desna ruka bila vani, pa sam se nekako iskopao živ van. Tu je bio neki moj vojnik Poljak. Bilo mu je 18 godina. Granata ga je zahvatila svega, od glave do pete. Sav je bio u ranama. Krv mu je curila niz oči da nije mogao ni gledati. Raširenih ruku ležao je i samo ponavljao: Gospode Bože! Gospode Bože!...
Naredim dvojici da ga odnesu straga u previjalište. Dok su ga nosili, udari u njih granata i raznese ranjenoga i jednog od one dvojice. Bili su to strašni i gorki časovi. Još smo jednom kasnije započeli ofenzivu, ali je i ta propala i tu sam zarobljen… Odjednom se nađem s nekoliko vojnika, kako smo jurišali, pred nepreglednim zelenim mnoštvom: sila talijanskih vojnika – čovjek do čovjeka. Pred mene stupi talijanski oficir i čujem ga gdje govori: Abasso baionetta! Sjetim se u onom uzbuđenju da sam imao bajonet o pojasu, pa da me ne ubije, bacim bajonet na zemlju. Pištolj sam u naglosti ostavio u rovu. Dok su me s nekoliko mojih vojnika vodili, iznenada naši iz pozadine zapucaju topovima i granatama upravo pred mene i ubili mi jednog čovjeka. To mi je bilo najbolnije: ne znajući, naši udaraju po našima!“, ispričao je Stepinac, koji je nakon toga postao ratni zarobljenik. U Krašiću su mislili da je poginuo, jer plivajući preko Piave, Austrijanci su na suprotnoj strani pronašli njegovu odjeću, pa su zaključili da je poginuo. Obaviješteni su mu roditelji koji su pravu istinu o svojem sinu saznali tek dosta poslije, preko Crvenog križa.
„Hrvatski ratni zarobljenici u Italiji pozvani su da se dobrovoljno prijave za „Jugoslavensku diviziju“ (Srbija se suprotstavila zvučnijem nazivu „Jugoslavenska legija“) koja je sudjelovala u bitkama na Solunskom frontu. Činjenici što je nadbiskup bio povezan sa Solunskim frontom poslije je pridavana neopravdano velika važnost. Manje racionalni pripadnici ustaškog režima to su smatrali dokazom njegova prikrivena jugoslavenstva (među njima je bila i Pavelićeva supruga koja je bjesnjela o izdajništvu tog solunca). Najvjerojatnije je pak da je glavni Stepinčev motiv za dobrovoljnu prijavu bio taj da napusti logor u Italiji i pođe na put koji će ga dovesti kući. Zatekao se u Rimu kada je 11. studenoga potpisana obustava vatre te je svjedočio tamošnjem slavlju. A zatim je 6. prosinca formalno oslobođen, kako bi se priključio diviziji. Kada je stigao do Soluna, borbe su već odavno bile završile. Nakon što je neko vrijeme tamo proveo u karanteni, premješten je u Srbiju i Makedoniju prije nego što je u proljeće 1919. demobiliziran. Njegov povratak u Krašić bio je, navodno, povod za golemo veselje. No ubrzo je postalo jasno da se na određen način vratio kao drukčiji čovjek od onoga koji je u ljeto 1916. otišao u Karlovac. Naime, više nije želio biti svećenik“, piše Harris, dodajući kako je Stepinac odlučio studirati Agronomski fakultet u Zagrebu, no taj mu život nije odgovarao i nakon jednog semestra vratio se u Krašić, gdje je preko tjedna radio na obiteljskom imanju u Kamenarovu.
Otac želio bogatu nevjestu
„Otac je želio da se oženi prikladnom djevojkom iz podjednako bogate obitelji. Alojzije je to odbio te se radije odlučio za kćer svojega starog školskog učitelja Ivana Horvata, koja se u međuvremenu preselila u Zagreb. Sačuvano je 18 pisama koje su razmijenili Marija i Alojzije, 12 njezinih i šest njegovih. Čak i u doba i u kulturnom okružju u kojem su ta pisma nastala – s puno uzdržljive formalnosti i opreza, teško se mogu nazvati, barem s njegove strane, „ljubavnim pismima“. Alojzije je predložio brak „in absentia“ (u odsutnosti). Morala je čekati tri mjeseca između njegove prošnje i posjeta, a on je nije pozivao da dođe u Krašić. Ona je željela dobiti emocionalnu potvrdu, no umjesto toga pristizali su izrazi poštovanja, prožeti različitim afirmativnim promišljanjima. Kada se Alojzije napokon pojavio s prstenom, bila je to prava katastrofa.
Čini se da je već tijekom razgovora prve večeri zaključila da je suzdržan. Odbio ju je poljubiti nakon što su razmijenili prstene te je pocrvenio na sam takav prijedlog. U pismu koje je poslije napisala – a koje je započinjalo s „Moj dragi ledeni zaručniče“ – pita se je li osjećao više nego što je pokazivao ili jednostavno nije osjećao. Marija je na kraju raskinula zaruke, vratila mu prsten, iako mu ništa nije prigovorila. Nastavila ga je poštivati, a on je prema njoj očito osjećao privrženost. Nije se udavala, a 1939. poginula je u prometnoj nesreći“, piše Harris, dodajući kako otprilike u isto doba, u proljeće 1924., vlč. Lončarić piše Stepincu pismo i uvjerava ga da se vrati duhovnom pozivu. I tada počinje njegov svećenički put koji će ostaviti duboki trag u povijesti Crkve i naroda.
>> Kardinal Bozanić: Stepinac smeta onima kojima je Hrvatska tek 'neželjena privremenost'
