To je jedna od gastarbajterskih priča koje pamtim iz djetinjstva, kad su nam u ljetnim mjesecima kroz kuću prolazili brojni rođaci i znanci koji su se trbuhom za kruhom uputili na zapad, a u srpnju i kolovozu dolazili bi na odmor tegleći kovčege pune šarene odjeće i slatkiša, koje mi djeca u socijalističkoj zemlji oskudnog izbora u samoposluživanjima dotad nismo okusili.
Od teškog fizičkog rada ogrubjeli muškarci iz dalmatinskog zaleđa s dječjim su nerazumijevanjem pričali, primjerice, o Švedskoj kao zemlji u kojoj je najteži zločin udariti vlastitu ženu. Policija te odmah izbacuje na ulicu, učas ostaješ bez svega, sam si kao pas..., pričali su.
Pa još ako ti je žena, ne daj Bože, Šveđanka, Njemica, Dankinja ili Norvežanka, nema toga tko će te zaštititi, dometnuli bi toj svojoj priči krunski argument zašto je, među ostalim, dobro uzeti našu curu. Ona je, prema poimanju domaćeg macho tipa, valjda spremnija trpjeti. No, mnoge domaće cure odavna više ne žele glumiti patnice i ne pristaju na život u nasilju.
Prepoznajući obiteljsko nasilje kao ozbiljan problem, hrvatska je politika posljednjih godina učinila puno na izgradnji sustava zaštite žrtve od zlostavljača. Doneseni su potpuno novi zakoni, uvedene su, za hrvatske prilike u kojima se tolerira bahati i agresivni mačizam, gotovo revolucionarne mjere poput one da policija mora bez puno priče, trenutno udaljiti zlostavljača od obitelji ili one da ga se može u brzom postupku zatvoriti na mjesec dana...
S obzirom na to da još prije desetak godina obiteljsko nasilje gotovo i nije postojalo kao krimen koji pravna država posebno strogo kažnjava, sustav koji danas imamo relativno je solidan i bilo bi grubo zaključiti da ništa ne valja. No, ni najbolja kombinacija represivnih mjera i zakonskih pravila neće žrtvi pružiti zaštitu ako sustav pada na ljudima koji ih provode. Da su svi ljudi iz sustava socijalne skrbi i pravosuđa koji su bili uključeni u slučaj Jelene Jakopović, mlade žene koju je suprug ustrijelio u Dječjem domu u Nazorovoj gdje se došla poigrati s dvogodišnjim sinom, savjesno odradili svoj dio posla, ona bi bila živa. No, nije bilo tako.
Centar za socijalni rad Jeleni je oduzeo dijete i smjestio ga u dom uz obrazloženje da Autonomna kuća Zagreb, gdje se mlada žena sklonila od nasilnika, nije dobro mjesto za odgoj djeteta. Sud je prihvatio mišljenje Centra za socijalni rad, udarajući time pljusku svim onim volonterkama u Autonomnoj kući koje su godinama pomagale nepoznatnim ženama i njihovoj djeci, dajući im u nevolji krov nad glavom, pravnu pomoć i psihološku potporu.
U epizodi prije toga socijalne radnice nisu htjele otići po dijete koje je otac oteo jer je – bio kraj radnog vremena!? Jeleni dijete nije vraćeno ni kad se zaposlila. Nadalje, sud je odobrio i ocu, čovjeku s tridesetak kaznenih djela za kojim su bile raspisane tjeralice, koji je svog sina udarao šakom u glavu još dok je bio beba, a suprugu oteo i nožem pritisnutim uz grlo prijetio da će je ubiti ako se razvede, da viđa dijete. Štoviše, sa suda je i ocu i majci poslano isto rješenje iz kojega je nasilnik vidio u koje vrijeme Jelena dolazi posjetiti sina. Bio je to niz pogrešaka i propusta koji su u konačnici doveli do tragedije.
Fatalisti vjeruju da je sve u životu stvar sudbine, pa bi vjerojatno zaključili da bi prije ili poslije mlada Jelena završila jednako. No, država se ne smije ponašati fatalistički niti ljudi koji rade u njezinim sustavima, plaćeni novcem poreznih obveznika, smiju biti neprofesionalni. Sudbina je možda svaku tragediju unaprijed izrežirala, ali oni moraju učiniti sve kako bi je spriječili. Ili, snositi odgovornost za propuste.
