Službeni dokumenti kažu da je bilo 160 tisuća gledatelja, legenda govori o više od 200 tisuća navijača, a sudionik te utakmice Jurica Jerković vrlo je jasan, piše MAX!.
– Na Maracani se tada okupilo 190 tisuća gledatelja. A rekord stadiona je, koliko se sjećam, 212 tisuća.
Taj gol i danas me “proganja”
Godinu dana prije otvaranja Svjetskog prvenstva u Brazilu vratili smo se daleko u povijest, na 18. srpnja 1971. godine. Bio je to dan kada se oprostio jedan od najvećih. Uvijek su te rasprave nezahvalne, danas klinci raširenih očiju gledaju u Messija i Ronalda, drugi će reći da je Maradona kralj svih vremena. A za Jerkovića nema dvojbi.
– Pele. Samo Pele. On je bio najveći igrač svih vremena.
Te 1971. godine Jerković, tada 21-godišnji splitski klinac, koji je tek ulazio u nogometni svijet, a reprezentativna karijera trajala mu je do 1982. godine, istrčao je na Maracanu. Reprezentacija Jugoslavije pozvana je da uveliča Peleov oproštaj. Na kraju je ostalo 2:2.
– Baš je Pele tražio neku reprezentaciju iz Europe na svom oproštaju. A kako je Jugoslavija tada igrala nogomet nekako najsličniji Brazilu, onda smo mi pozvani. Bila je velika čast igrati takvu utakmicu. To mi je jedna od najljepših uspomena u karijeri. Bio sam na početku, teško je tada bilo upasti u reprezentaciju. Beogradski tandemi bili su jaki, baš se teško ulazilo.
To je, kaže Jerković, bio festival nogometa, nešto nezaboravno.
– Pele je financijski sudjelovao u organizaciji te utakmice. Organizirao je četiri orkestra s bubnjevima, koji su došli na četiri tribine. A svaki orkestar imao je po dvadeset tisuća članova. Tek kad su na tribine ušli svi ti s bubnjevima mogli su ući ostali gledatelji.
Jugoslavija je pogotkom Dragana Džajića povela sa 1:0, Gerson i Rivelino preokrenuli su utakmicu, Brazil je poveo sa 2:1, a onda je u 70. minuti Jerković “ukrao” slavlje Peleu. Zabio je gol, golčinu. Taj udarac pratio ga je kroz čitavu karijeru.
- Ušao sam umjesto Zorana Filipovića i zabio taj gol. Zabio sam ga s nekih 27 metara, kažu ljudi da je bilo četrdeset metara. Kako godine odmiču, sve je dalje... Bio je lijep gol, opalio sam, ušla je u mrežu, za Brazil je branio Felix. Ma, koliko je prošlo od te utakmice, više od četrdeset godina, a i danas mi ga svatko malo netko spomene.
Jerković je kasnije dotaknuo zvijezde s Hajdukom, postao jedan od najboljih igrača svih vremena. Puno je bilo “desetki” u Hajduku, ali taj broj, kada su bijeli u pitanju, pripada samo Jerkoviću. I danas čuva uspomenu s Maracane.
– Još uvijek imam dres s te utakmice, na njemu ima malo zemlje s Maracane. Dres Brazila je s brojem jedanaest, zamijenio sam se s Rivelinom.
Jerkovićev gol dugo vremena imao je i statističku vrijednost. Sve do Poljuda, sve do Nike Kranjčara i 2005. godine.
– Dugo godina bio je to posljednji gol koji je netko zabio Brazilu, sve do one utakmice u Splitu i Nike Kranjčara.
Pezzi: Znao sam da će zabiti
A svjedok vremena je i legendarni reporter Edo Pezzi. Uskoro će svjetlo dana vidjeti Pezzijeva knjiga o svemu što je doživio za karijere, a dio će biti posvećen i Jerkovićevu golu.
– Taj sam gol snimio starim aparatom Kiev. Bila je to felš-lopta koja je bježala od vratara. Felix se kasnije pravdao publici, pokazivao je da nije mogao ništa. Tada sam bio jedini splitski novinar na toj utakmici. Praktički, sjedili smo svi zajedno, izbornik je bio Vujadin Boškov, a treneri Slavko Luštica i Gojko Zec. Kako sam bio u prijateljskim odnosima s Boškovim, stalno sam mu govorio: “Stavi Juru, zabit će gol”. I stvarno, Jure je ušao i zabio gol. A kad je on ušao u igru, s fotoaparatom sam otišao iza Brazilova gola, tamo nije bilo nijednog fotoreportera, svi su čekali Peleov gol. Uspio sam snimiti gol i vratio se na klupu, a Boškov me vraćao natrag, govorio: “Vrati se, dat ćemo još jedan”. A ja sam mu odgovorio da više nemam filma u aparatu. Ma ta je utakmica bila prava ludnica. Samo kad se sjetim radioprijenosa. Trojica reportera stoje u kabini metar s metar, prijenos traje od podne do ponoći, dvojica stalno urlaju, a treći hvata zrak i u pauzama izgovara reklame. Ja sam glasio za brbljavca, ali kada sam ove vidio, osjetio sam se hendikepiranim – kaže nam Pezzi.
