Pedijatar je, forenzičar i subspecijalist iz medicinske genetike, nalazi se pri vrhu popisa najcitiranijih znanstvenika s najvećim utjecajem na svijetu, pionir je u nekoliko znanstvenih područja i predaje na sveučilištima diljem svijeta. Surađuje s brojnim državama, ponajviše sa SAD-om i Izraelom te je dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Počasni je građanin nekoliko gradova u Hrvatskoj i inozemstvu te blisko surađuje s više nobelovaca. Uz to, predsjednik je Upravnog vijeća Specijalne bolnice Sveta Katarina te je na čelu više udruga i udruženja, a od 2003. do 2009. godine bio je prvi čovjek Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta… No ovo nije opis postignuća više iznimno uspješnih osoba već samo jedan dio onoga što je u dosadašnjoj karijeri postigao Dragan Primorac. O životu posvećenom znanosti, obrazovanju i napretku govori nam u životnom intervjuu, odgovarajući na pitanje što ga je guralo naprijed kada je bilo najteže, a otkriva i što ga je motiviralo i formiralo kao osobu još od djetinjstva pa sve do danas.
Što ste kao dijete sanjali da ćete postati kada odrastete? Je li baš sve što smo nabrojili bilo u planu?
Od najranijeg djetinjstva išao sam nekim posebnim putem. Neumorno sam tragao za svrsishodnošću, želio biti bolja osoba, a taj proces, više ili manje uspješno, traje do danas. S vremenom sam se oslobađao dječje sputanosti i straha za budućnosti, a onda iznenada kao da je sve dobilo smisao i vidio sam jasnu sliku svoje budućnosti. Uvijek sam tragao za nečim novim izvan granica onoga što se da dosegnuti, ali još od osnovne škole moja sklonost biologiji i prirodnim znanostima bila je očita. Također, oduvijek sam znao da ću se otisnuti u svijet, ali nisam znao kada i kamo.
Kako pamtite djetinjstvo u Splitu?
Odrastajući bio sam okružen dalmatinskim "dišpetom" te sam bio inspiriran mudrim, poštenim i radišnim ljudima koji su svojim djelima svjedočili vrijednosti za koje se isplati boriti. U Splitu su 70-e godine uistinu bile posebne. Upoznavali smo skrivene staze Marjana, sa strahopoštovanjem otkivali tajnovite prostore Dioklecijanove palače, grupno odlazili na splitske plaže gdje smo često uz kritiku roditelja dočekivali zalaske sunca. Splitski festival nije se propuštao, a još mi u ušima odzvanjaju stihovi pjesama "Zvona moga grada", "Oprosti mi pape", ili "Cvit Mediterana". Split je bio tada drukčiji – vinogradi, livade, borovi, posebice na Sućidru, u dijelu grada gdje sam odrastao, bili su dio moje svakodnevice. Sudbina je htjela da na istim prostorima, 30-ak godine poslije kao ministar znanosti, obrazovanja i sporta sagradim sveučilišni kampus.
S druge strane, 80-e godine Splitu su donijele neku drugu dinamiku; na rivi se sjedilo na zidićima uz more, slušali smo Divlje Jagode, Đavole i živjeli za rock and roll. Bili smo zaljubljeni, toliko ispunjeni sobom, da se nismo zamarali nestašicama u trgovinama, bonovima za gorivo... To nam je bilo daleko, bilo je važno da Hajduk i Jugoplastika pobjeđuju i da smo sretni. Apsurdno, ali bila su to vremena kad smo zapravo imali malo, a imali smo sve. Želja svakog djeteta u Splitu bila je tada barem nakratko zaigrati u Hajduku. Nikad neću zaboraviti kad sam s pionirima Hajduka, pod paskom legendarnog Sergeja Krešića, prešao sa Starog Placa na upravo sagrađeni poljudski stadion i odradio prvi trening. To je bilo nestvarno…
Nakon osnovne i srednje škole diplomirali ste na Medicinskom fakultetu 1991. godine, a onda ste se nastavili obrazovati u SAD-u. Kako ste se odlučili baš za medicinsku genetiku, pedijatriju i forenziku?
Gledajući s vremenskim odmakom, čini mi se da je medicina oduvijek bila moj životni put. Genetika, sama po sebi, onako mistična, koja otkriva tajne života, postala je moja ljubav još tijekom studiranja. Još kao studenta frustrirala me nemoć medicine u liječenju niza bolesti, kao i patnja koju su zbog toga proživljavali bolesnici. Nikako to nisam mogao prihvatiti. Sve to je moj duh činilo duboko nemirnim, jedini sam izlaz vidio u znanosti, koja se nije mirila s postojećim istinama, te mi je zbog toga postala i do danas ostala inspiracija u traženju novih znanja i novih istina. Uistinu, nikada nisam bio vezan okovima postojećih znanja i zato je konstantno traženje novoga put kojim kročim. I tako već 30-ak godina. Pri kraju Medicinskog fakulteta prof. dr. Matko Marušić, tadašnji prodekan Medicinskog fakulteta, odabrao me među "svoje" i nedugo nakon toga poslao na edukaciju u SAD-e što je uvelike odredio moj životni put. Moj rad u SAD-u od početaka bio je vezan za genetiku na Klinici za pedijatriju pri Sveučilišnoj bolnici u saveznoj državi Connecticut. To je u mom slučaju bio prvi susret genetike s pedijatrijom koji traje više od 30 godina. S druge strane u forenzičku genetiku ušao sam zbog potrebe razvoja novih metodologija i postupaka kojim će se moći identificirati žrtve masovnih grobnica nakon agresije na Hrvatsku.
Doprinos u identifikaciji žrtava rata jedan je od vaših najvažnijih uspjeha, a u SAD-u je upravo objavljena knjiga "Pucanj u Hrvatskoj" koja je posvećena vašem radu, ali i radu američkog forenzičara, profesora Henryja Leeja. Kako danas gledate na taj uspjeh?
Kad sam 1993. godine uvjerio vodeće američke forenzičare prof. dr. Henryja Leeja, prof. dr. Michaela Badena i prof. dr. Barbaru Wolf, a poslije i druge, da dođu sa mnom u Hrvatsku kako bi pomogli u postupku identifikacija žrtava Domovinskog rata, nisam ni sanjao da započinjemo potpuno novi proces koji će dovesti do jedne od prvih identifikacija skeletnih ostataka iz masovnih grobnica u svijetu koristeći DNK tehnologiju i koji će Split i Hrvatsku ucrtati na svjetske znanstvene mape. Još se sjećam tog leta iz New Yorka za Split posebnim zrakoplovom koji je bio pun kemikalija. Nakon naših prvih rezultata i pozitivnih identifikacija te predaje tijela članovima obitelji, što se tada smatralo golemim znanstvenim i stručnim uspjehom, iznimno je važno bilo i to što je istina o Hrvatskoj otišla u svijet. Nije bilo američkog medija koji nije objavio rezultate našeg tada pionirskog pothvata. Od tada na samom smo vrhu svjetske forenzičke genetike i iznimno sam zahvalan mojim kolegama forenzičarima iz cijele Hrvatske koji su uložili golemi napor kako bi se utvrdila prava istina o žrtvama masovnih grobnica. Knjiga "Pucanj u Hrvatskoj" kinesko-američke autorice Xiaping Jiang, koja je upravo objavljena, snažno je odjeknula kako u SAD-u tako i u Kini. Knjiga je napisana na kineskom i engleskom jeziku i inspirirana je stvarnim događajima, uz miješanje činjenica i fikcije. Knjiga nas sve navodi na duboka promišljanja o zlu kojem smo osobno svjedočili tijekom Domovinskog rata, kao i o sudbini pojedinca, obitelji i cijele države, no poruka autorice na kraju je jasna – znanost je utvrdila istinu vezano za ratne zločine, čime su stvoreni preduvjeti da počinitelji stravičnih zločina odgovaraju.
VEZANI ČLANCI:
I drugo izdanje vaše knjige "Forensic DNA Application: An Interdisciplinary Perspective" upravo je izašlo u SAD-u, nakon što je prvo izdanje rasprodano. Zašto su forenzika i genetika toliko intrigantna područja, čak i za širu javnost?
Cilj je forenzičke genetike utvrditi istinu, nevažno o kome se radi. Ona je egzaktna, mjerljiva i usporediva i u tome je njezina golema snaga. U knjizi se obrađuju svi danas poznati postupci i metodologije od trenutka analize mjesta događaja, prikupljanja i čuvanja bioloških tragova, analize ljudske, životinjske i biljne DNK, forenzička entomologija, identifikacija pojedinačnih tkiva, predviđanje fizičkih obilježja očiju, kose i boje kože analizom DNK, molekularna obdukcija, genealogija u forenzici… U završnom dijelu knjiga obrađuje pravna, etička i politička pitanja povezana uz korištenje DNK dokaza. Posebno mi je drago što je jedan od najuglednijih američkih forenzičara, prof. dr. sc. R. E. Gaensslen u recenziji napisao da se radi o najsveobuhvatnijem djelu iz područja forenzičke genetike koje je do sada objavljeno.
Još ste od vremena studiranja pa sve do danas iznimno povezani sa Sjedinjenim Američkim Državama, i profesionalno i osobno. Prvi ste nositelj titule "Global Penn State Ambassador" u povijesti tog Sveučilišta, donedavni ste predsjednik Odbora za međunarodne odnose Američke Akademije za forenzičke znanosti… Koliko snažno američko društvo daje priliku za napredak i što je to zbog čega ste vi toliko povezani s tim okruženjem?
Osobno, nigdje ne osjećam toliki duhovni i intelektualni zanos, slobodu, ali istodobno i pozitivnu konkurentnost kao u SAD-u i taj koncept od početka želim prenijeti na mlade u Hrvatskoj.
Osim u SAD-u, predavali ste i još uvijek predajete na više sveučilišta diljem svijeta, od Europe pa sve do Kine. Također, odlukom senata sveučilišta National Forensic Science University iz Indije kao prvom Europljaninu dodijeljeno vam je počasno zvanje profesor emeritus, a imate i počasne doktorate iz Mostara i Osijeka. Što vam na profesionalnoj, ali i osobnoj razini donosi takvo multikulturalno okruženje?
U pravu ste, osim interdisciplinarnosti, moj je život obilježila i multikulturalnost. Pravodobno sam shvatio da smo zapravo svi ovisni jedni o drugima te da je vrijednost razmjene znanja i snaga ljudske solidarnosti nemjerljiva. Podjednako je važno poštivati druge i drukčije, jer nitko od nas nije i ne može biti otok za sebe. Između ostalog, brod nije stvoren za luku, pa tako ni mi. Interakcije s vrhunskim stručnjacima oplemenjuju, zajedno radimo nove iskorake koje pojedinačno ne bismo mogli napraviti. I sam Newton jednom je rekao: "Ako sam vidio dalje, to je tako što sam stajao na ramenima divova."
Teško je nabrojiti sva vaša priznanja… Počasni ste građanin u pet gradova i dobitnik više od 20 međunarodnih nagrada i odličja. Među njima su i nagrada koju za izvrsnost u radu i međunarodnu prepoznatljivost dodjeljuje American Academy for Forensic Sciences, nagrada za životno djelo sveučilišta New Haven, te priznanje EU za promociju izvrsnosti u znanosti... Koliko vam je važno da se vaš rad prepoznaje i cijeni i što mislite koliko je to važno za uspjeh općenito?
Kinezi kažu da će planinu pomaknuti samo onaj tko je na početku pomicao kamenčiće. Naravno da je važno kad i drugi to vide, no s vremenom shvatite da tišina govori više od buke riječi. Ipak, najveća mi je radost kad vidim da su naši znanstveni rezultati primjenjivi u kliničkoj praksi i da pomičemo granice na korist čovjeku.
O vašem su radu pisali New York Times, USA Today, Chicago Tribune… A izraelski politički strateg Ari Mittleman u knjizi "Staze pravednika: priče o herojstvu, humanosti i nadi" uvrstio vas je među devet osoba iz svijeta koji su znatno pomogli Izraelu i židovskom narodu. Čak ste osnovali Hrvatsko-izraelski poslovni klub, a surađivali ste i s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom… Odakle to prijateljstvo s Izraelom?
Izrael je iskreni prijatelj Hrvatskoj, naše države vežu brojne čvrste spone, a današnja bliskost i prijateljski odnos Izraela i Hrvatske služe za primjer drugima. Zahvalan sam Ariju Mittlemanu što me uvrstio u knjigu koja je poziv svim ljudima dobre volje da se udruže, kako bi zlo svake vrste, uključujući rasizam, ugrožavanje prava manjina te antisemitizam zauvijek nestali. I Hrvatska je tijekom Domovinskog rata svjedočila okrutnosti zla, koje smo hvala Bogu pobijedili.
Hrvatsko-izraelski poslovni klub koji od početaka ima potporu nobelovca i bivšeg predsjednika Izraela Shimona Peresa te premijera Benjamina Netanyahua, ali i hrvatske Vlade, okuplja sjajne ljude iz obiju država koji svakodnevno doprinose razvoju gospodarskih, kulturnih, znanstvenih, sportskih i drugih odnosa Izraela i Hrvatske. Upravo pripremamo sjajan događaj koji će se održati 11. listopada u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu u povodu obilježavanja 75 godina osnutka države Izrael te 26 godina uspostave diplomatskih odnosa Hrvatske i Izraela.
I u Hrvatskoj ste zbog doprinosa u razvoju znanosti odlikovani odličjem Reda Danice hrvatske, dobili ste Državnu nagradu za znanost te odličje "Red Ante Starčevića" za sveukupni dosadašnji rad. Zašto vam je uvijek bilo važno da, unatoč izrazitom međunarodnom uspjehu, ostanete snažno povezani s Hrvatskom?
Duboko sam uvjeren da budućnost Hrvatske ovisi o tome što svatko od nas pojedinačno za nju napravi, i to doslovno svaki dan. Ne zaboravimo, snaga svake države su njezini ljudi, oni su ti koji trasiraju njezinu budućnost. Međutim, problem s budućnošću je to što dođe prije nego smo spremni za nju. A da se to ne bi dogodilo, potrebni su nam vizionari. Oni povezuju najizvrsnije, potiču one koji su kolebljivi, ostaju trajna inspiracija svima koji teže za novim iskoracima s ciljem mijenjanja svijeta nabolje. Hrvatska ima sve preduvjete da bude uspješna, takvu Hrvatsku sanjam i učinit ću sve što je u mojoj moći da se to i ostvari, a uspjeh svakog pojedinca iz Hrvatske predstavlja mi radost i daje smisao nastojanjima svih koji je vole.
Od prosinca 2003. do srpnja 2009. godine obnašali ste je dužnost ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Kako danas gledate na svoj politički angažman i biste li ga ponovili? Bilo je to dosta burno razdoblje s obzirom na uvođenje državne mature…
Budućnost države povezana je s kvalitetom obrazovnog sustava, znanošću, inovacijama i motiviranim ljudima. To nije trošak, već investicija u budućnost svake države, pa tako i Hrvatske. To je bila polazna nit vodilja na početku mog ministarskog mandata, i sve svoje intelektualne snage usmjerio sam u izgradnju drukčije Hrvatske s ciljem da naše društvo jednog dana postane "društvo znanja". Tijekom mog mandata prvi je put sustav znanosti, od vrtića, osnovne i srednje škole do sveučilišta, objedinjen u jednu cjelinu. U razdoblju od šest godina proračun je gotovo udvostručen, sa 7 na 13, 5 milijardi kuna, broj visokoobrazovanih je s onih tužnih 7 podignut na 18,5 posto, a sad je taj broj znatno viši. Sagradili smo više od 350.000 metara četvornih prostora na sveučilištima, zaposlili 2500 najizvrsnijih mladih diplomanata ili znanstvenih novaka, sagradili ili dogradili 350 škola... U osnove škole uveli smo obavezno učenje dva strana jezika, a u srednje državnu maturu, najzahtjevniji reformski obrazovni potez od samostalnosti Hrvatske. Informatizirali smo 1300 škola te smo istodobno osnovali tri nova sveučilišta i šest veleučilišta kako bismo ravnomjerno razvijali cijelu Hrvatsku. U tom smo razdoblju osigurali i povratak više od 100 vrhunskih znanstvenika iz svijeta u Hrvatsku te pokrenuli suradnju s vodećim državama svijeta uključujući SAD, Izrael, Japan i Indiju. Tih smo godina donijeli Zakon o sportu koji je vrhunski sport spasio od stečaja i stvorio preduvjete za sveobuhvatan razvoj sporta od školskog do vrhunskog, sagradili smo 211 školskih sportskih dvorana, a broj mladih koji se bave sportom povećali sa 100.000 na 230.000. A to je samo dio onoga što smo napravili. Zbog toga se isplatilo biti na vjetrometini politike, no kad se počelo kalkulirati o uštedama na obrazovanju i znanosti, dao sam ostavku, vratio saborski mandat i odrekao se plaće, svih prava i privilegija te se vratio u struku. Kažu da sam prva osoba koja je to napravila.
VEZANI ČLANCI:
Kako biste danas ocijenili hrvatski obrazovni sustav, posebice u odnosu na inozemne?
Obrazovni sustav ili kurikul suvremenog odgoja i obrazovanja poput otvorene je knjige koju stalno treba nadopunjavati novim sadržajima i pratiti trendove razvoja društva. Moja poruka je uvijek bila jednoznačna: "Hrvatska zna i može", a da smo uspjeli, o tome najbolje svjedoči sljedeći primjer: kao posljedica naših navedenih reformi, vodeći američki tjednik Newsweek 2010. godine prikazao je hrvatski obrazovni sustav jednim od najuspješnijih. Naime, prema tadašnjem istraživanju, koje su proveli ugledni svjetski znanstvenici, Hrvatska se prema kvaliteti obrazovanog sustava našla na 22. mjestu u svijetu, ispred SAD-a, Italije, Grčke, Norveške, Portugala, Španjolske, Izraela, i brojnih drugih država. O vrijednosti tog rezultata svjedočio je još jedan pokazatelj – od 20 vodećih država svijeta iz skupine G-20, koje čine 85 posto ukupnog svjetskog bruto nacionalnog proizvoda, 80 posto svjetske trgovine i dvije trećine svjetske populacije, Hrvatska je prema kvaliteti obrazovanja bila bolja od njih 12. Svaki dodatni komentar je suvišan.
Govoreći o vašem znanstvenom radu, na popisu ste 2 posto znanstvenika na svijetu s najvećom citiranosti. Ukupno ste objavili oko 300 znanstvenih radova, kongresnih priopćenja te 30-ak knjiga i poglavlja u knjigama. Koliko je zahtjevno konstantno održavati takav nivo znanstvene produkcije?
Puno je teže zadržati kontinuitet nego postići povremene uspjehe. To uistinu zahtijeva goleme napore, trajnu usredotočenost i odricanja, no u nekoj fazi sve dobije smisao i to postane dio izbalansiranog života. S druge strane, kad govorimo o izvrsnosti, ona je možda nekad bila stvar trenutka ili kratkotrajnog bljeska, no danas vam to, želite li ostvariti kontinuitet, mora postati stil života.
Možete li uopće sumirati vaše najvažnije znanstvene pronalaske u zadnjih 30 godina?
Teško je više od 30 godina rada sažeti u nekoliko rečenica, no načelno mi je najvažnije to što mi interdisciplinarnost pomaže u tome da na brojne procese u znanosti gledam različito od drugih, a istodobno i rješavam znanstvene izazove na način koji nije vidljiv drugima. No interdisciplinarnost je iznimno zahtjevna, jer za nju je potrebno istodobno raditi u nekoliko različitih područja, a biti izvrstan u svima njima nije lako ostvariv cilj i zahtijeva konstantno učenje.
O mojim doprinosima znanosti trebaju suditi drugi, no kad me pitate, istaknut ću ih nekoliko. Još 1993., među prvima na svijetu, primijenili smo analizu genomske DNK u svrhu identifikacije skeletnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama. Iste sam godine sa suradnicima objasnio molekularni mehanizam blagog oblika bolesti krhkih kostiju u djece (Osteogenesis Imperfecta), a godinu poslije molekularni mehanizam nastanka jednog oblika prirođenog poremećaja razvoja hrskavice i kostiju (hondrodistrofija). Nakon toga 2000. godine u časopisu Science, analizirajući Y kromosom svojstven muškarcima, objavljujemo izvorne rezultate o podrijetlu Europljana, a među njima i Hrvata. Kao kontinuitet rada u tom području, u časopisu Nature 2016. objavljujemo rezultate koji predstavljaju velik iskorak u razumijevanju jedne od najvažnijih migracija anatomski modernog čovjeka u razdoblju od prije 75.000 do 150.000 godina s područja Afrike. Već sljedeće godine, nakon završenih kliničkih istraživanja u Specijalnoj bolnici Sv. Katarina i objavljenog rada, svijetu smo poslali poruku kako vjerujemo da smo utvrdili molekularni mehanizam djelovanja mikrofragmentiranog masnog tkiva koje sadrži mezenhimne matične stanice u regeneraciji oštećene zglobne hrskavice u oboljelih od osteoartritisa. Naš je rad s mezenhimnim matičnim stanicama nastavljen, a 2021. među prvima svijetu koristimo ih i uspješno liječimo pacijenta koji je teško obolio od COVID-19. Nakon toga objavljujemo niz radova s jasnim dokazima o učincima farmakogenomike u kliničkoj praksi u optimizaciji liječenja i sprečavanja štetnog učinka lijekova, radimo na projektima cjelogenomske analize, između ostalog i na razvoju novih modela u prevenciji iznenadne srčane smrti te ranom otkrivanju nasljednih bolesti i optimizaciji liječenja.
Kada je riječ o radu u praksi, predsjednik ste Upravnog vijeća Specijalne bolnice Sv. Katarina koja je postala prva JCI američki akreditirana bolnica u Hrvatskoj i regiji. Danas je bolnica globalno prepoznata, u njoj se liječe pacijenti iz cijelog svijeta, a strateški joj je partner američki akademski medicinski centar University of Pittsburgh Medical Center. Koliko je teško iz Hrvatske snažno globalno pozicionirati jednu instituciju?
Od osnivanja, u projekt Specijalne bolnice Sv. Katarina uložena je golema ljubav i znanje, no uvijek ističem da su njezina stvarna snaga ljudi. U bolnici se godišnje dijagnosticira i liječi više od 50 tisuća pacijenata, a na njezinu veliku prepoznatljivost utjecala je činjenica da svakodnevno u svom radu primjenjujemo koncept translacijske medicine, čiji je cilj najnovije znanstvene spoznaje implementirati kako u dijagnostiku tako i u kliničku praksu.
Kad je riječ o Gold Seal of Approval®, akreditaciji koju dodjeljuje vodeća američka akreditacijska kuća Joint Comission International (JCI), svaka institucija koja nakon višegodišnje evaluacije biva akreditirana ulazi u malobrojno društvo najizvrsnijih i snažno promovira svoju instituciju i matičnu državu. Dovoljno je spomenuti da akreditaciju JCI imaju vodeće svjetske zdravstvene institucije poput Mayo Clinica, Cleveland Clinica, The Johns Hopkins Hospitala… Partnerstvo s UPMC-om, najvećim akademskim medicinskim centrom u SAD-u, predstavlja golemi iskorak ne samo za našu bolnicu, nego i cijelo hrvatsko zdravstvo kao njegovo globalno pozicioniranje, a naša suradnja s UPMC-om usmjerena je ponajprije na razvoj i primjenu koncepta personalizirane medicine u kliničkoj praksi.
Govoreći o bolnici, jako je važan pojam "personalizirane medicine". Predsjednik ste Hrvatskog društva za humanu genetiku, a osnivač ste i predsjednik Hrvatskog društva za personaliziranu medicinu pa možete objasniti što to točno znači i koji su trenutačno glavni trendovi i postignuća u tom području?
"Prava terapija za pravog pacijenta u pravo vrijeme" najjednostavnija je definicija personalizirane (precizne) medicine. Ona je zasnovana ne samo na razumijevanju analize genoma nego i na razumijevanju utjecaja okoliša (hrana, toksini, ponašanje, stres) na ljudsko zdravlje, a sve u svrhu pružanja rane dijagnostike te optimalnog liječenja. S obzirom na kontinuitet novih znanstvenih spoznaja i korištenja naprednih tehnologija temeljenih na načelima umjetne inteligencije, trenutačno smo fokusirani na rad na integraciji rezultata sekvenciranja cijelog genoma u kliničku praksu, što će omogućiti otkrivanje novih genetskih promjena koje mogu dovesti do bolesti. U Specijalnoj bolnici Sv. Katarina, naša svakodnevna praksa vezana je za prediktivna genetička testiranja kojima se utvrđuje ima li pojedinac povećani rizik za određenu bolest, farmakogenomiku koja proučava vezu između genetičke predispozicije pojedinca i njegova odgovora na terapiju lijekovima, nutrigenomiku gdje analizirajući ključne gene važne za metabolizam proteina, masti i ugljikohidrata optimiziramo prehranu…
Već 22 godine u Hrvatskoj organizirate znanstvene skupove iz područja personalizirane medicine. Riječ je o konferenciji ISABS koju organizirate s američkom klinikom Mayo i bolnicom Sv. Katarina – kolika je njezina važnost?
Nakon 25 godina kontinuiranog rada mnogi ističu da znanstveni skupovi koje organiziramo svake dvije godine u Hrvatskoj predstavljaju jedan od najvećih svjetskih znanstvenih brendova iz područja personalizirane medicine te forenzičke i antropološke genetike. U radu dosadašnjih kongresa sudjelovalo je osam dobitnika Nobelove nagrade te više od 6000 znanstvenika i 800-tinjak pozvanih predavača iz ukupno 78 država, što je Hrvatsku odredilo kao jednu od najvažnijih destinacija iz područja znanosti, zdravstva i inovacija. Sljedeće godine, uz 60-ak pozvanih predavača, sudjelovat će i četiri dobitnika Nobelove nagrade – prof. dr. Sir Richard Roberts, prof. dr. Aaron Chechanover, prof. dr. Gregg Semenza i prof. dr. Svante Paabo. Poseban ćemo naglasak staviti na nove oblike liječenja karcinoma, farmakogenomiku, staničnu terapiju, epigenetiku, gensku terapiju, molekularnu dijagnostiku, 3-D ispis ljudskih organa, forenzičku i antropološku genetiku…
Kada je riječ o dobitnicima Nobelove nagrade, surađujete s njih desetero, a u suradnji s HRT-om pokrenuli ste i TV emisiju "Nobel Spirit" u sklopu koje se svake dvije s nobelovcima obrađuju teme od općedruštvene važnosti, i to u nazočnosti mladih znanstvenika. Koliko je ta suradnja inspirativna?
Suradnja s dobitnicima Nobelove nagrade golema je inspiracija svima koji s njima surađuju, posebice mladim ljudima. Takvi susreti su mnogima od njih odredili budućnost. Puno toga, naime, ovisi o okruženju u kojem mladi znanstvenici rade, kao i o mentoru. Mladenački bunt treba usmjeriti prema stvaranju, a mladi ljudi trebaju shvatiti da njihova budućnost ovisi o tome što rade danas. Treba ih naučiti da vjeruju u svoje snove i zato im često citiram Druckerove misli: "Najbolji način da predvidite vlastitu budućnost jest da je sami stvarate."
VEZANI ČLANCI:
U mladosti ste se intenzivno bavili sportom, pa ste tako i juniorski prvak bivše državeu taekwondou. Koliko vam je sport važan, imate li danas još uvijek ponekad vremena za trening?
Zahvaljujući sportu naučio sam padati i dizati se, a usvojio sam još jednu važnu lekciju – najveći rizik koji možete napraviti zapravo je ne riskirati. Sport me učio razvijati etička načela, principijelnost, upornost, organiziranost te njegovati prijateljstva. Trenirajući taekwondo i atletiku kao individualne sportove rano sam shvatio da najveća odgovornost vezano za moje uspjehe ili neuspjehe leži na meni. S druge strane kroz nogomet, ali i druge timske sportove naučio sam da se uz dobar tim puno lakše mogu ostvariti ciljevi koji su meni samom nedokučivi. I danas, bez obzira na to jesam li u Bocvani, New Yorku, Tel Avivu ili drugdje, sa mnom su uvijek tenisice i sportska oprema. U Zagrebu mi je pak Sljeme konstanta, kao i Marjan u Splitu.
Čime se još bavite u slobodno vrijeme, odnosno ostaje li vam uopće slobodnog vremena uz sve obaveze?
Svaki trenutak koristim za čitanje ili pisanje, a čim imam malo više slobodnog vremena sport je nezaobilazan. Trenutačno, doslovno u hodu, čitam dvije knjige, onu Simona Jacobsona "Prema životu ispunjenom smislom" i "Moć vs. sila" Davida Hawkinsa. Sa suradnicima upravo završavam pisanje tri knjige – prvu o primjeni farmakogenomike u kliničkoj praksi, drugu o medicinskoj genetici u kliničkoj praksi i treću o genetskom podrijetlu Hrvata. Ipak, najsretniji sam ako u slobodno vrijeme mogu biti okružen ljudima koje volim. Uz obitelj, njih je jako puno, na svim kontinentima, a oni su moja snaga i inspiracija
Više od 20 godina u braku ste sa suprugom Jadrankom. Kako ste je osvojili te je li teško uskladiti privatni i poslovni odnos s obzirom na to da često zajedno dijelite poslovne projekte?
Mislim da je presudno to što smo dijelili slične životne vrijednosti, naravno uz južnjački šarm i upornost. A kako bi se sve uskladilo, potrebno je puno povjerenja, razumijevanje, a ponekad i kompromisi.
Imate i dvije kćeri koje također nižu uspjehe… Koje ste im savjete dali?
Uvijek sam im govorio da njihovo istinsko ja sadrži i dušu i tijelo i da ih moraju podjednako njegovati, jer to je preduvjet za sreću. Konstantno im ponavljam da prepreke u životu doživljavaju kao izazove, te da će njihov rad i snovi koje trebaju slijediti odrediti njihovu budućnost, ali da im srce uvijek bude mjerilo svih stvari. Učio sam ih i da se nikad ne umore sanjati veliko i činiti dobro drugim ljudima.
A vaš profesionalni put, u kojem smjeru on dalje ide? Na čemu trenutačno radite, čemu se još nadate i što biste još voljeli postići?
U kliničkoj medicini, integracija koncepta personalizirane medicine u kliničku praksu trenutačno je moj prioritet. Stoga će se moja suradnja sa SAD-om, Izraelom, Indijom i Njemačkom intenzivirati, što će rezultirati i pokretanjem nekoliko kliničkih studija. Osobno vjerujem da je vrijeme nešto najvrednije što imamo i moramo ga mudro koristiti, a svaki trenutak našeg života uistinu pruža priliku da učinimo nešto dobro i vrijedno.
Pedijatar, forenzičar i subspecijalist iz medicinske genetike, koji je pri vrhu popisa najcitiranijih znanstvenika na svijetu i susretao se s američkim predsjednicima i nobelovcima, prisjeća se odrastanja u Splitu i impresivne svjetske karijere...i nakon takve karijere drpio gradski stan