Ja sam dečko iz Kasımpaşe, diči se u svakoj prigodi turski premijer Recep Tayyip Erdoğan. Ta tradicionalna i konzervativna četvrt Istanbula glasovita je po kodeksu časti među muškarcima tog plemena, u mnogo čemu nalik onom sicilijanskom. Odlikuje ih bolan ponos, odrješit nastup, brzoizgarajući fitilj. Jesu li upravo stoga, zbog tvrdog korijenja zapisanog u genima, tisuće demonstranata na barikadama diljem Turske na svojim leđima osjetili Erdoğanov pendrek?
Jer, dok koji kilometar dalje na trgu Taksim prosvjednici, mahom studenti i školarci, s kacigama na glavama na podlaktice ispisuju krvne grupe u slučaju da im zatreba hospitalizacija, Kasimpaşa diše svojim dahom, sva u znaku i obilježjima premijera i njegove AKP. Stranačka obilježja posvuda, golemi panoi s premijerovim likom, grafiti s njegovim imenom, fotografije u izlogu svake trgovine. Ova izborna baza nedvojbeno pripada premijeru.
Već pri letimičnom pogledu na Kasimpaşine obrise i kolorite teško se oteti dojmu da ovi ljudi nemaju zašto biti zahvalni. Ni bosonoga djeca što ganjaju krpenjaču oko automobilskih olupina, ni žene što vješaju rublje u oblaku prašine i starog željeza, ni muškarci ispred kebabdžinica teškog mirisa što se širi uzduž uskih ulica krcatim porazbacanim kontejnerima, ni bake prekrivena lica što izviruju iza zastora i nepovjerljivo gledaju prema pridošlicama.
Neimaštini usprkos, putniku namjerniku ovdje je jednako teško pronaći simpatizera prosvjeda protiv Erdoğana, kao i lokalnog čovjeka koji govori engleski jezik.
Rešetke na kući
Uz puno muke, nedaleko od glavne ulice, žile kucavice Kasimpaşe, kroz nekoliko sokaka naposljetku se pojavila omanja Sirin, ulica Erdoğanova djetinjstva, presvučena svježim asfaltom. Naslonjenu uz limarsku radionicu, obiteljsku kuću lako je prepoznati: jedina u ulici ima rešetke na prozorima, visoku ogradu s dva golema ulaza na parkiralište opremljeno nadzornom kamerom. Na ulaznim vratima kuće natpis: stan Erdoğan.
Članove uže obitelji turskog premijera iluzorno je očekivati ovdje: oni su se, ima tome cijelo desetljeće, preselili u rezidencijalnu gradsku četvrt, na dobro čuvane lokacije. Stoga ovdje danas živi samo daljnja rodbina, ali na zvonjavu se, međutim, nitko ne odaziva. Desetak minuta kasnije, niz ulicu nailazi postarija žena. Djeluje kao da želi reći da ukućani sada spavaju. Čini se da se predstavlja kao Erdoğanova rođakinja, ali treba uzeti u obzir da ovdje svi vole vjerovati da su u krvnoj vezi s turskim premijerom.
Zemlja je procvala
Tek duga dva sata kasnije, neočekivana pomoć i olakšanje u obliku 29-godišnjeg Kemala Yesilyjurta, inače voditelja Armanijeve trgovine u središtu grada, koji zbog prirode svog posla poznaje strane jezike. – Dobrodošli u istanbulski Haarlem – smije se Kemal, i sam Erdoğanov pristaša, koji sigurnim korakom vodi na putovanje stazama premijerova djetinjstva. Razgovor sa susjedima sada je naposljetku moguć.
– Dobar predsjednik, najbolji! Ne bismo mi cesta ovdje imali da nije Tayyipa, a ni asfalta. Tunele je izgradio, digao visoki zid oko groblja – govore uglas pa tumače kako je na taj način odvojio od kuća da mrtvi na miru i dostojanstveno počivaju. A živi da, valjda, daju glas njegovoj AKP. Potom pričaju kako cijela Turska posljednjih deset godina živi svoj procvat zahvaljujući njemu.
Drukčije i ne može biti kad turskog premijera ovdje nitko ne zove prezimenom: za njih je bio i ostao Tayyip. – Prosvjed će se ispuhati za nekoliko dana. Ti su ljudi nezahvalnici i izdajice. Oni ne dijele mišljenja i stavova većine, ta će galama štetiti turskom narodu koji voli Tayyipa – kažu, domećući kako se prava slika Turske vidjela neki dan u zračnoj luci u Istanbulu gdje su premijera nakon povratka s afričke turneje dočekale tisuće razdraganih građana.
Nešto kasnije, u omiljenoj čajdžinici Tayyipa Erdoğana, gdje je proveo godine i godine svoga života, također nije teško, pa i bez prevoditelja, povezati kojoj političkoj opciji pripada vlasnik Jasar Kirici i njegovi, mahom muški gosti. Jer, lokalne žene ovdje nisu dobrodošle, ali domaćini su se pokazali iznimno ljubazni spram “došljakinje iz Hirvatistana”. Premda su joj prethodno, prije rukovanja, dobro dezinficirali dlanove mirišljavom, ljepljivom tekućinom. Zidovi prilično trošne unutrašnjosti do zadnjeg su centimetra obloženi Erdoğanovim fotografijama, izrescima iz novina, zastavicama premijerove stranke.
Vlasnik Jasar predsjednik je ogranka umirovljenika AKP-a za četvrt Kasimpaşa i Erdoğanov bliski prijatelj već pedeset godina. Poznaju se od malih nogu. Jasar je bio vrlo nesretan kad se mali Tayyip na nekoliko godina preselio u Rize, crnomorsku tursku luku, gdje mu je otac Ahmet služio kao pripadnik turske obalne straže. Na ulice Kasimpaşe vratio se s roditeljima kad mu je bilo 13 godina.
– Iako sam nešto stariji od njega, bili smo kao braća. Kao i sva djeca ovdje, Tayyip se u neimaštini na različite načine snalazio za novac. Prodavao je limunadu i kruščiće sa sezamom. Otac i majka bili su duboko religiozni ljudi, pa je uz školovanje posebno učio Kur’an. Bio je veliki musliman još kao dijete. Nije se odvajao od svete knjige, klanjao je više puta dnevno. Nikad nije predvodio ulične tučnjave, ali znao je dobro uzvratiti. Puno je učio i tako se zainteresirao za politiku. Puno je vremena provodio sa starijim ljudima i s njima vodio žustre rasprave i tada su mu rekli da će sigurno jednog dana postati predsjednik. Tayyip je odmahnuo rukom, sjećam se dobro, i rekao: “Ja ću biti turski premijer.” Bilo je to prije 40 godina – smješka se Jasar, uz burno odobravanje gostiju u zagušljivoj čajdžinici. Sa svih strana dobacuju: veliki čovjek, veliki premijer, demokrat. Vladar svijeta, dobacuje krezubi starčić nazdravljajući šalicom čaja.
Na očevu grobu
Dok premijerov prijatelj iz djetinjstva Jasar Kirici brzim korakom odmiče prema mjesnom groblju, postaje jasno odakle usporedba Kasimpaşe sa Haarlemom. Dok se uspinje brdovitom cestom, ispod znojne bijele Jašarove košulje izviruje pištolj u tamnosmeđoj futroli i punjenje od nekoliko metaka. Trenutak kasnije na glavu je stavio bijelu kapu, podignuo ruke u molitvu i takav dugo stajao pokraj grobnice obitelji Erdoğan.
– Ovdje već godinama počiva samo otac Ahmet. Majku Tenzile uz koju je, kao i svatko rođen na ovim brdima, bio iznimno vezan, pokopao je prije dvije godine bliže sebi u rezidencijalnoj četvrti. Rodila mu je tri brata, kako ne bi. Kada je bila teško bolesna i na samrti, poljubio sam joj ruku i rekao da ću moliti za nju, a ona je samo rekla: “Moli za Tayyipa” – otkriva Jasar pa rukom pokazuje prema okolnim grobovima gdje leže premijerov stric Husein i ujak Kemal. Njegovi mrtvi razlog su čestog dolaska u rodni kraj. Ali i živi, kaže Jasar.
Pištolj kao modni dodatak
– Prije desetak dana došao je na otvaranje islamskog centra u Kasimpaşu. Usput je obišao i groblje, a na povratku je kolona limuzina zastala kod moje čajdžinice. Tayyip je spustio prozor, zovnuo me imenom i mahnuo – govori Jasar pucajući od ponosa, rukom popravljajući nestašni pištolj. Naš vodič Kemal tumači kako to nije neuobičajen prizor na ovim ulicama. Devedesetih, kaže, nož i pištolj nisu se ni skrivali, ležali su na svakom stolu pokraj gostiju u kavani, uz duhan i dnevni tisak.
Tvrdi da sada to više nije slučaj, ali da u starijih stanovnika poput Jasara običaji umiru posljednji.
Tek jedno poslijepodne u Kasimpaşi dovoljno je za impresiju da Erdoğan nikada nije zaboravio svoje korijene, ali ni svoju izbornu bazu.
Na najvišoj točki četvrti uzdiže se nova džamija, ali i velebni stadion lokalnog kluba Kasimpaşa Spor, podignut na sliku i priliku glasovitih europskih nogometnih arena, koji danas, naravno, nosi njegovo ime. Upravo na ovom mjestu, na negdašnjim pašnjacima, prve je driblinge odradio nekoć talentirani, kažu, poluprofesionalni igrač Tayyip Erdoğan.
U predvečerje toga dana u Kasimpaşi Erdoganov osobni brico iliti berber, kako to ovdje kažu, pokazao se raspoloženim za komentiranje burnog turskog proljeća.
– Sve je to maslo opozicije. Izgubili su na izborima i sad Tayyipu mute vodu tom šačicom odmetnika na trgu Taksim, zovu na nasilje i tjeraju turiste – energičan je Hayri Göz. Potom priča kako mještani mogu zahvaliti svom premijeru na cestama, a Turci diljem zemlje na vodi, struji, poboljšanoj zdravstvenoj skrbi i besplatnim školskim knjigama.
Simpatični Goz potom domeće: – A na svom urednom brku premijer može zahvaliti meni. Ponekad premijera dovezu k meni u radnju, ali najčešće ja odlazim k njemu u zgradu vlade. Tayyip si može priuštiti svaki dan drugog bricu, ali nije zaboravio svoje ljude. Poznajem ga dobro, njegov sam brijač već dva desetljeća i zato znam da je dobar čovjek i predsjednik. Turci bi mu trebali biti zahvalni jer Tayyip voli služiti narodu...
U sumrak, kada je strancima preporučena brza evakuacija s ulica Kasimpaşe, jedan zanimljiv susret za kraj. Nailazi muškarac koji, nakon kraćeg razgovora, otkriva da jedini u četvrti ne podržava Erdoğana i njegovu politiku.
Nije se uputno zamjerati
– To što radi svom narodu na ulicama Turske za svaku je osudu. Njegova policija brutalno se obračunava s tom djecom samo zato što su izrazili svoje mišljenje. Zato Erdoğan nema moj glas – kaže Mehmet, koji iz čiste sprdnje pristaje pozirati ispred sjedišta lokalne Erdoğanove stranke. Jedino traži da ga ne pitamo za prezime. Veći dio godine s obitelji živi u Velikoj Britaniji, gdje je i upoznao razmjere Erdoğanove diktature, ali ovdje mu je obitelj. Na ulicama istanbulskog Haarlema nije se uputno nikome zamjeriti, a posebno ne turskom premijeru.
