Dok su u crne kronike u svibnju 2006. ušli vezani lancima za ruke i
noge kao opasni kriminalci, većina tada uhićenih danas su slobodni
građani. Unatoč diskretnim sugestijama novinara kako je upitno ima li
dokaza, nakon objave presude za krvave pljačke kroz brojne komentare -
osobito one anonimne, lišene skrupula - često se provlači shvaćanje
kako je posao sudaca da osude.
Na sreću, ta su vremena daleko iza nas. Sudski je posao presuditi. I,
opet valja reći: bolje sto krivih osloboditi nego jednog nevinog
osuditi. Kao što medicina uz sav napredak znanosti poznaje neizlječive
bolesti, tako će uvijek biti “savršenih zločina” i “nesavršenih ljudi”.
Možda je policija u vrijeme ministra Kirina bila fiksirana na ovu
sedmorku, a premalo forenzički kreativna i uporna u traženju i
fiksiranju tragova, možda su očevici kontaminirali dokaze, možda su
državni odvjetnici bili nedorasli, a možda su i banditi u svom
grabežnom naumu bili jednostavno nepogrešivi pa su oružje bacili, 3,8
milijuna kuna nisu trošili, a “potpise” nisu ostavljali...
Konačno, možda je i sudsko vijeće pogriješilo. A možda se zbog novih
okolnosti javi netko tko će poželjeti još važeću nagradu Zlatka Marića
od 750.000 kuna za pomoć u otkrivanju ubojica zaštitara.
OSVRT
