Čuveni leksikograf i esejist Samuel Johnson domoljublje je nazvao “posljednjim utočištem hulje”, a za revizionističkog povjesničara Howarda Zinna ono je “najviši oblik disidentstva”. Bertrand Russell, uvijek zajedljiv društveni kritičar i aktivist, napao ga je zbog “spremnosti da ubiješ i budeš ubijen iz trivijalnih razloga”, ali Charles de Gaulle domoljublje definira kao “kad je ljubav prema vlastitom narodu na prvome mjestu”. Domoljublje nije samo “kratak i mahnit izljev osjećaja”, kako se često doživljava u trenucima nacionalne opasnosti ili sukoba, nego “mirna i postojana doživotna posvećenost” (američki potpredsjednik Adlai Stevenson). Danas, mnogo godina poslije zanimljivo je prisjetiti se da smo u Sjedinjenim Američkim Državama prosvjedovali protiv Vijetnamskog rata upravo u ime domoljublja i bili napadani zbog svog “nedomoljublja”! Ta jednostavna riječ veoma je neuhvatljiva i ima brojna značenja. Kao terorizam, za koji postoji više od dvjesto definicija. Ili ljubav, “nešto što se ne može imenovati”… Ili, na primjer, sloboda tiska.
Domoljublje se možda može najbolje opisati kao duboko poštivanje “sjećanja” ili konkretnije “priče”. U ova globalistička, multikulturalna vremena, od povijesti preko filozofije do književnosti, naše su tradicionalne “priče” izgubljene, ocrnjene, degradirane, a i mi zajedno s njima. Bezumna, profitom gonjena utrka za stalnim stvaranjem nečeg novog rezultirala je zamjenom naših starodrevnih “velikih priča”. U književnosti, sjajni pripovjedači – primjerice Dostojevski, Tolstoj, Dreiser i Bellow – zamijenjeni su mnoštvom zasebnih skupina s često proturječnim interesima; aktivistima za zaštitu okoliša, islamskim fundamentalistima i feministkinjama, i novim nizom “malih, nepovezanih priča”. Trend atomizacije proširio se na sva područja ljudskog života. Ali ljudskom su rodu od pamtivijeka potrebni red, kontinuitet i smisleni obrasci (bismo li se usudili nazvati ih sinonimima za kulturu, tradiciju, zajedničku povijest, jezik?) za njegovu vlastitu, jedinstvenu “priču”, takvu koja ne ovisi o trenutačnim trendovima, globalizaciji ili političkoj korektnosti, i ima početak, sredinu i kraj, priču za koju osjeća da joj pripada i srcem i umom.
Iako se sa Schopenhauerom lako možemo ne suglasiti oko mnogo toga, a naročito oko njegovih komentara o ženama – “djetinjaste, budalaste i kratkovidne – jednom riječju, cijeloga života velika djeca”; “Dovoljno je samo pogledati ženski stas, i odmah je jasno da žena nije određena ni za veliki mentalni napor ni za veliki tjelesni napor” – on nas upozorava što se čovjeku događa kad je njegova “priča” zamijenjena ili izgubljena, a njegovo sjećanje prekinuto: poludi! To zapravo i ima smisla. Ludost je prema Schopenhaueru “prekinuta nit sjećanja”. Kad je narušena naša sposobnost prisjećanja i povezivanja bitnih i značajnih događaja iz prošlosti koji oblikuju naš osjećaj egzistencijalnog kontinuiteta (kad nedostaje “priča”), naš “zdrav razum” odmah se dovodi u pitanje, bilo na sudovima, u zdravstvenoj zajednici ili obitelji! Zagonetka je riješena! Sad imamo objašnjenje općeg ludila na koje danas nailazimo.
Jedna meni draga osoba izrazila je to malo drukčije, ali svodi se na isto, na očuvanje niti sjećanja: “Lažu, ili same sebe grdno zavaravaju svi moderni sofisti i cinici, svi današnji oportunisti koji paradiraju kao građani svijeta i propagiraju ljubav prema cijelom čovječanstvu, dok ljubav prema vlastitom narodu i domovini proglašavaju anakronizmom i izvrgavaju ruglu. Jer onaj tko sve voli, ništa ne voli, tko svakoga voli zapravo nikoga ne voli. Zamislite čovjeka koji na Dan mrtvih ode na bilo koje groblje, cvijećem okiti i pomoli se na bilo kojem grobu, a ne traži grobove svoje rodbine i prijatelja. Preduvjet svake prave ljubavi prema čovječanstvu i brige za budućnost svijeta ljubav je prema svome bližnjemu i svome narodu i briga za budućnost vlastite domovine.” Amen.
>> Julienne Bušić: Zvonko je imao zdravo oko, a nije lako živjeti bez iluzije
